NAŠLI SU SE OČI U OČI S PROVALNICIMA: ‘Upali su usred bijela dana, pokrila sam lice rukama i nadala se da nemaju oružje’

Pixabay

Upozoravamo stanovnike Gajnica da ne otvaraju vrata bilo kome!

Lopovi su, čini se, odlučili iskoristiti blagdanski vikend koji su mnogi spojili. Iz PUZ-a javljaju kako je broj provala u porastu,  sa svojom pričom javio se i jedan stanovnika Gajnica.

Gospodin je svojom objavom u grupi Gajnice, jučer, danas, sutra htio upozoriti svoje sugrađane da pripaze kome otvaraju vrata, te da ih obavezno zaključavaju.

Facebook
Facebook

Provalnik je bio visok, jak i ćelav, te se činio kao da je pod utjecajem droge. Uz sve to je i buncao, a situaciju je spasio čovjekov najbolji prijatelj, pas. 

Ovim putem upozoravamo stanovnike Gajnica da budu oprezni, ne puštajte bilo koga u stanove i provjeravajte tko vam stoji pred vratima.

Koliko ovakva iskustva mogu ostaviti posljedice govori nam čitateljica u čiju kuću je uletio trojac. Bila je maloljetna i sama, a još uvijek ne spava mirno

Subota koju će pamtiti do kraja života

Naša čitateljica išla je u drugi razred srednje, a subota je bila dan kad je redovito prespavala podne…

“Probudilo me taj dan zvono koje se neumorno glasalo više od deset minuta. Nisam mu pridavala previše pažnje jer se desilo nebrojeno puta da se na vratima pojavi neki od bratovih prijatelja koji bi otišao nakon što mu nitko nije otvarao vrata, a meni se zaista nije dalo silaziti u prizemlje”, započela je svoju priču.

Kada je shvatila da tko god je na vratima neće odustati, pogledala je kroz prozor koji gleda na ulazna vrata. Tamo je vidjela nekog tko je zaista izgledao kao svaki drugi od onih bratovih prijatelja, ništa nije odavalo da se radi o osobi koja želi opljačkati njen dom.

“Tim neumornim zvonjenjem oni su zapravo provjeravali ima li koga kod kuće. Moja je greška što nisam promolila glavu kroz prozor, što bi ih vjerojatno otjeralo”, prisjeća se uz dozu krivice u glasu.

“Morala sam se snaći u sekundi, nije bilo vremena za paniku”

Naša čitateljica vratila se u krevet, a zvonjava je prestala. Tada je, međutim, započela druga vrsta buke. Jaki udarci odzvanjali su kućom, no ponovo ni tome nije pridavala puno pažnje jer se tik do kuće nalaze ogromni kamioni koji tamo buče svakog dana. Sinulo joj je međutim da ju ti glomazni strojevi svojom bukom obično bude u cik zore, a ne oko podneva…

“Skočila sam iz kreveta i na brzinu navukla nešto na sebe, izašla sam iz sobe i počela se spuštati stepenicama, u tome trenu vidjela sam ih kako uletavaju u moj dom. U nekoliko sekundi otrčala sam po mobitel u sobu i odlučila se zaključati u kupaonicu koja je srećom odmah kraj moje sobe”, prepričava nam.

Kada se pogledala u ogledalo, kako kaže, nije vidjela sebe već “neku spodobu blijedu kao krpa“. Bila je još dovoljno prisebna da se odmakne od vrata kako je provalnici nebi ozljedili njima ako ih odluče razvaliti.

“Naša kupaonica prilično je mala, nisam imala gdje nego u kadu. Jednostavno sam se željela odmaknuti što dalje dok mi je mozak radio sto na sat. Iza kupaonskih vrata čula sam ih kako razgovaraju, nisu pričali na hrvatskom“.

U trenu je sve utihnulo, a onda je jedan od provalnika uhvatio kvaku na kupaonskim vratima.

“Sjećam se tog trenutka i znala sam da neće odustati, a ja više nisam imala gdje. Mnogi me pitaju zašto nisam već tada nazvala policiju, možda sam i trebala, ali u tom trenu ja nisam znala imaju li oni oružje kojim će mi nauditi ako me čuju, ili će se prestrašiti i pobjeći kada shvate da je netko u kupaoni”.

Trenutak u kojem je sve stalo

Dok je naša čitateljica sklupčano sjedila u kadi oni su razvaljivali vrata kupaonice, bilo je pitanje trenutka kada će se s njima naći oči u oči.

“Iako se sve odigralo u nekoliko sekundi meni je izgledalo kao da prolaze sati. Trojac, dva muškarca i žena uletjeli su u kupaonicu, a u meni kao da je sve stalo. Prestala sam razmišljati, prestala sam disati, vidjela sam im nakratko lica, a onda rukama prekrila oči” prepričava vidno uzrujana.

Provalnici su, srećom, u tom trenu pobjegli, a ona je brzinom munje iskočila iz kade i otrčala u prizemlje. Nazvala je prvo policiju, a onda i oca, koji je u nekoliko minuta stigao s posla, a samo nebo zna koliko je prekršaja napravio da bi što prije došao do svoje kćeri.

“Dok je tata stigao kući ja sam se već smirila, suza nije ni bilo, ali on nije mogao ne zaplakati. Jedino što mu je bilo bitno jest da sam ja dobro, a nije si mogao oprostiti što sigurnosni sustav još nije bio postavljen”, govori čitateljica koja problema s traumama tada nije imala, ali sada je starija i priča je drugačija.

“Većinu dana sam dobro, onaj ostatak baš i ne”

Što je starija to traume od pljačke sve više isplivavaju na površinu. Mogu poći tjedni ili čak mjeseci i sve bude u redu, a onda dođe jedna noć kada on ne može zaspati. Muči ju sve što se izdogađalo, čuje svaki i najmanji šum u kući.

Jedino što ju smiruje jest činjenica da je štite dva psa koji zalaju na sve sumnjivo, a jedan je posebno osjetljiv na udarce po vratima. Njega su nabavili nakon pljačke, i ne, nisu ga to posebno učili. Ti psi članovi su njihove obitelji i u svakom trenutku su najveće maze na svijetu, ali znaju kada treba javljati da se događa nešto neobično i još jednom dokazuju kako su oni zaista naši najbolji prijatelji.

Prijatelji zasigurno nisu bili susjedi koji su primijetili komešanje u dvorištu, ali nisu ništa poduzeli. Kako kaže naša čitateljica: “Pojavili su se tek kasnije, kada su vidjeli policijske automobile, ali to tada nije bilo iz zabrinutosti, već je trebalo materijala za kvartovske tračeve.

Komentari

Komentari