Mlada Slavonka oduzela si je život i ostavila pismo o sustavu: ‘Danima govorim svima da sam dovedena do ruba’

Photo: Pixabay, Ilustracija

Mlada pedagoginja iz Slavonije u četvrtak je pokopana, nakon što si je 2. veljače oduzela život. Iza sebe ostavila je oproštajno pismo koje se širi društvenim mrežama u kojemu objašnjava što ju je navelo na ovaj čin. Iako je nepisano pravilo da se ne izvještava o samoubojstvima, objavljujemo njezinu priču kako bismo upozorili na probleme s kojima se suočavaju neki od nas.

Pedagoginja je radila u dvije osnovne škole u Slavoniji, a kod kuće je brinula o bolesnom ocu, strahujući da ga ne zarazi koronavirusom. U pismu navodi kako je novom virusu bila izložena na poslu, pa je molila ravnateljicu u jednoj od škola u kojoj je radila da joj dopusti rad od kuće. To joj, kako je navela u pismu, nije bilo omogućeno, dok joj pak liječnica obiteljske medicine nije htjela dati bolovanje.

Magistra pedagogije i antropologije napisala je kako je ravnateljica inzistirala na tome da djelatnici škole koji su imali simptome COVID-a, a ukućani su im bili pozitivni, dolaze na posao, a zaraza se ubrzo proširila svim razredima te je nastava prebačena na online model.

No, netko je morao biti u školi.

“Naravno, ja sam morala dolaziti na posao (41 km u jednom smjeru), u praznu školu koja se nije grijala i u kojoj su bili samo čistačica, domar i tajnica. Svoj posao (kontakt s učenicima, roditeljima i službama) obavljala sam izvan radnog vremena”, piše.

Kaže kako je početkom ovog polugodišta zamolila ravnateljicu da joj omogući rad od kuće, na što ju je ona uputila da se obrati Ministarstvu obrazovanja, a tamo su joj objasnili kako o tome odlučuje ravnatelj.

“Probala sam ravnateljici pristupiti ljudski i rekla sam joj da sam pod iznimnim stresom, u strahu za očevo zdravlje, rekla sam da sam kontaktirala sve učitelje razredne nastave i da oni nemaju nikakvih problema s mojim radom od kuće.

Pedagoginja potom tvrdi da joj je ravnateljica odgovorila da se netko mora javljati na telefon.

“‘A tko će se javljati na telefon, imamo novu tajnicu’ i ‘Preporuka je da ljudi s osjetljivim članovima kućanstva izbjegavaju ukućane’. Znači, ja bih trebala izbjegavati svog oca kojemu je preostalo možda samo još nekoliko mjeseci života jer je i dalje teško bolestan. Nikad u životu nisam bila tako ponižena. Život i zdravlje moje obitelji su omalovaženi.

Rekla sam joj kroz što je moja obitelj prolazila dok se moj otac borio za život te da onaj tko to nije prošao to ne može shvatiti. Njezin odgovor? ‘Znam ja kako je to, moj sin je bio COVID pozitivan.’ Usporedba mog 70-godišnjeg oca i njezina 30-godišnjeg sina koji radi u vojsci i koji je imao simptome gripe tjedan dana doista je uvredljiva. Još je uvredljivije to što me i profesionalno ponizila i svela moj posao na puko ‘javljanje na telefon’. Nisam se borila pet godina da diplomiram a da bi se moj posao sveo na ovo. Usput ću napomenuti da je zaposlila svoju kćer bez diplome u knjižnici, bez natječaja i nije propisala natječaj u propisanom zakonskom roku”, pojasnila je.

Kaže da su uvjeti rada u školi bili nepodnošljivi te da je ravnateljica odbijala svaku njezinu ideju za poboljšanje rada škole te njezin posao svela na to da “ima nekog tko će joj praviti društvo, slušati seoske tračeve i neplaćeno mijenjati bolesne učitelje”.

Kako joj ravnateljica nije omogućila da radi od kuće, pedagoginja je rekla da želi na bolovanje. Kako je njezina liječnica otišla u mirovinu, prijavila se kod nove, a u međuvremenu je otišla i psihijatrici, koja joj je dijagnosticirala anksiozni poremećaj i povratni depresivni poremećaj te preporučila mjesec-dva poštede od rada.

“Kada sam došla s nalazom doktorici, dovela je u pitanje nalaz i mišljenje moje psihijatrice, koja je priznati stručnjak i certificirani kognitivno-bihevioralni terapeut, i rekla da mi neće dati bolovanje. Uputila me da tražim drugog liječnika. Prijavila sam se kod druge liječnice i otišla s papirima u HZZO”, piše pedagoginja.

U HZZO-u su joj, kaže, rekli da mora čekati godinu dana da bi dobila promjenu liječnika te da se do tada obrati trenutnoj liječnici.

“Danima govorim svima da sam dovedena do ruba, ljudi me ne prepoznaju. Iako se borim s depresijom i anksioznošću posljednjih 12 godina, odbijala sam farmakoterapiju jer prakticiram  stoicizam i slijedim filozofiju Nietzschea. Diplomirala sam u roku, unatoč depresiji, radim 7 godina.

Bolovanje sam uzela dvaput – na jedan dan kad sam operativno vadila umnjak i na dva dana kad sam imala streptokoknu anginu i temperaturu 40 stupnjeva. Nikad u životu nisam povisila ton na učenike ili kolege, smirena sam i staložena osoba. Ponovno sam otišla doktorici i ponovila sam joj da sam na rubu, rekla sam joj pred svjedocima da sam akutno suicidalna, bijesna i u strahu za svoje postupke. Ona me ponovno uputila na kontrolora HZZO-a. Rekla sam joj da sam u stanju oduzeti život sebi ili nekom drugom, ali odbila me primiti kao pacijenta i prijavila me policiji za prijetnje”, ispričala je danas pokojna djelatnica škole.

Na kraju pisma navodi kako se na posao nije mogla vratiti u takvom stanju te da, ako dobije otkaz, neće moći plaćati kredit za stan niti terapiju na koju je išla kod privatnika jer je termin u bolnici dobila tek u svibnju.

“Želim spasiti svoj život i prihvatila bih bilo kakvu pomoć da mi bude bolje, pa i bolničku, ali ruke su mi vezane bez pomoći liječnika obiteljske medicine. Dovedena sam doslovno do ruba života. Sinoć sam si umalo oduzela život, ali još uvijek imam nadu da me moja lijepa, sveta zemlja Hrvatska neće iznevjeriti. Borac sam i boli me što na svakom koraku nailazim na prepreke kad god pokušavam ostvariti bilo kakvo ljudsko i građansko pravo koje mi kao državljanki ove zemlje ne bi smjelo biti uskraćeno.

Svakodnevno sam žrtva tuđe nesposobnosti, lijenosti i podlosti, i neefikasnog sustava koji nagrađuje samo podobne. Dosta mi je toga. Nemam se više kome obratiti za pomoć, sve institucije ove zemlje su me iznevjerile. Moje ljudsko dostojanstvo se svakodnevno gazi i tretirana sam gore od životinje. Dijelim svoju priču u nadi da će potaknuti razgovor u društvu o stvarima o kojima predugo šutimo”, zaključuje mlada žena.

Index je kontaktirao ravnateljicu koja je rekla da nam ne može davati nikakve informacije jer je u tijeku inspekcijski nadzor. Na pogreb, rekla je, neće ići, nego je zbog epidemiološke situacije odredila skupinu iz škole koja će otići.

Pitali su je zašto ona, kao ravnateljica škole u kojoj je pokojna radila, ne ide na sprovod.

“Ja ne idem, ide jedna skupina iz škole koju sam ja odredila, ali ja sam zato obitelji izrazila sućut. Oprostite, ne želim više o tome razgovarati”, rekla je.

Isti portal je u više navrata zvao i liječnicu obiteljske medicine. Pišu da se nije htjela javiti te da je medicinska sestra rekla da zovu kasnije. Nije poznato zašto nije pacijentici nije dalo bolovanje.

*Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01/2376470 (radi od 0 do 24 sata)

Plavi telefon: 01/4833888 ([email protected])

Psihološki centar TESA: 01/4828888 ([email protected])

Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”
Radno vrijeme:

ponedjeljkom, srijedom i petkom od 8,00 do 16,00 sati,

utorkom i četvrtkom od 12,00 do 20,00 sati

Telefoni:

01 2991 356

01 4696 276

01 4696 107

01 4696 297

01 6468 334

01 6468 335

01 6468 337

01 6468 338

 

 


Komentari