Lazarević prozvao beogradsku policiju i zaključio: Treba nam Zakon o nestalim osobama, sumnjive treba ispitati i deset puta

Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Na MUP-ovoj konferenciji o 27-godišnjem Mateju Perišu i suradnji hrvatske i srpske policije u traganju za Splićaninom koji je nestao na Staru godinu, govorio je pomoćnik glavnog ravnatelja policije i načelnik Uprave kriminalističke policije Antonio Gerovac.

Istaknuo je kako sa srpskom policijom imaju dobru suradnju, uključene su sve raspoložive snage i intenzitet i važnost ove istrage ne jenjava.

“Na sastanku je bio prisutan i Matejev otac i mi smo ga izvijestili o svim radnjama koje su poduzete. Pojedine dijelove ćemo trebati i mi odraditi i razmijeniti informacije s kolegama iz Srbije, nadamo se da ćemo uskoro pronaći Mateja živog”, rekao je Gerovac u srijedu na presici.

Dok traje potraga za Matejem, koji je iz Beogradskog kluba Gotik izjurio bez jakne iz neutvrđenih razloga, Zagreb također ima popriličan broj nestanaka o kojima smo redovno pisali.

Neki od tih slučajeva izazvali su veću pažnju javnosti od drugih, a za detalje o postupanju u slučaju nestalih osoba, razgovarali smo s uglednim umirovljenim kriminologom Branimirom Lazarevićem koji je u svojoj karijeri specijalizirao se za nestale osobe.

Na početku razgovora, Lazarević je napomenuo kako su nestale osobe ozbiljna tema o kojoj se može razgovarati unedogled.

“Bilo je podosta osoba za kojima smo tragali, svaki slučaj je specifičan i za sebe poseban., Nijedan nije bio isti po svemu i svačemu”, započeo je Lazarević.

Netočne statistike

Pretragom stranice Nestali.hr za grad Zagreb, čini se kako je izvan rata, najviše nestalih osoba prijavljeno 2000. i 2010. osobe. Na upit je li ta procjena točna, Lazarević nije mogao potvrditi je li to istina ili samo privid gledanja po podacima te je ustvrdio kako osobe svakodnevno nestaju.

“Slučajeva uvijek ima i uvijek će ih biti, odlaze iz raznoraznih razloga, teško je sve nabrojati sve razloge. To mogu biti duševne bolesti, svađa u obitelji i to su dosta teške stvari. Nikome nije lako zalupiti vrata i otići bez da kaže gdje ide i da to traje godinama bez pojavljivanja”, rekao nam je Lazarević.

Dodao je i kako roditelj ili članovi obitelji kada prijavljuju nestanak, obično ne kažu prvi razlog (što bi olakšalo posao policiji), već kažu da je sve bilo u redu i da nije bilo problema. Ali, napominje Lazarević, uvijek postoji razlog.

Također je i upozorio općenito na probleme sa statističkim bilježenjem nestalih osoba u Hrvatskoj.

“Te sve statistike su sasvim sigurno netočne. Nemoguće je utvrditi točan broj zato jer kada se nestanak prijavi policija uvijek u toku razgovora skrene pažnju, neka se obavijesti policija ako se član obitelj vrati. Međutim roditelji to često ne rade, dovoljno im je da im se nestali vrati, a policija je neobaviještena”, istaknuo je Lazarević utvrdivši kako je, prema njegovom mišljenju, brojka na papiru veća nego što doista je.

U Americi 17 posto nestanaka završi smrću

Lazarević više povjerenja ima u američku statistiku. Kao član jednog međunarodnog tima koji je istraživao samoubojstva, naletio je na podatak kako u Americi čak 17% nestanaka završi smrtnim ishodom, bilo da je žrtva počinio samoubojstvo, ili ga je netko ubio.

Koliko je taj podatak primjenjiv na Hrvatsku nije siguran, ali istaknuo je i u Hrvatskoj mnogo toga završi smrtnim ishodom.

“Nestanci su ozbiljne stvari, kod nas se,  po mom mišljenju ne radi kako treba”, rekao je Lazarević kojemu nije jasno kako se čeka 24 sata da krene potraga. Iste sekunde policajac koji zaprimi obavijest o nestanku mora ostalim patrolama dati obavijest da je, primjerice, na Črnomercu nestao Pero, star toliko i toliko, te visine i slično. Kasnije se nastavlja potraga, razgovoru, a kasnije lako prekinite potragu, kažete da se vratio”, opisao je Lazarević.

Kritika spram beogradske policije

Od početka Matejeva nestanka, kaže nam, hvalio je beogradsku policiju za njihov rad, ali nova saznanja su ga potakla da im uputi i kritiku.

“Sad se pojavila informacija da su dečki iz Splita ipak prijavili nestanak nakon 4-5 sati, a policija im rekla da ga odu sami tražiti. To je nekorektno i neprofesionalno. Iako sam u početku hvalio beogradsku policiju u istupima, ali ovo je propust. Kako će čovjek iz Splita obilaziti bolnice u Beogradu, a policija to može riješiti u pola sata”, pitao se Lazarević koji je, podsjetimo, ranije rekao i kako je Matejeve prijatelje odmah trebalo privesti i dovesti na ispitivanje.

“Kriminalistika ima pravila kako razgovarati s više ljudi, a u toku razgovora treba i razmišljati: imaju li poderani kaput, nedostaje li koje dugme, ima li krvi, blata… Ne bi pala kruna s glave srpskoj policiji da su zatražili pomoć splitske policije, da bar jedan policajac iz Splita bude dio tima i donese korisne informacije poput profila nestale osobe, sklonosti (je li homoseksualac, tabletoman ili nešto drugo). Teško je raditi obradu ako ne znaš tko je žrtva, moraš znati tko je žrtva”, objašnjavao je Lazarević, nezadovoljan da su iz Hrvatske došli tek jedanaesti dan.

Neriješeni zagrebački slučajevi

Lazarevića smo pitali i o nestancima u Zagrebu. Jedan od posebno čudnih nestanaka bio je onaj Martine Horvat 2010. godine.

Njen nestanak iz stana u Laništu 13. ožujka prijavljen je nakon tri dana. Do današnjeg dana nije pronađena, a sumnja se kako ju je ubio njen dečko Saša Leskovčanin.

Policija ga je ispitala, a Saša je počinio samoubojstvo dva mjeseca kasnije.

Lazarević je potvrdio kako se sjeća tog slučaja pa smo ga upitali je li mu tu bilo nešto neobično.

“U prvom trenutku je sve čudno i onda idemo lagano eliminirati jedno po jedno i rješavamo. Treba postupati odmah i raditi, svaki puta drugačije, svaki slučaj je drugačiji. U pravnoj znanosti kažu: ako dvojica čine isto, nije isto. Potrebni su temeljiti razgovori, ponavljati razgovore, onda to sve prilagođavati obavezno sastaviti plan rada, pregledati moguće varijante što se dogodilo, ići po planu rada, po potrebi ga dopunjavati, raditi danonoćno i obično bude nekakav rezultat”, rekao je Lazarević, iako je naglasio da neki slučajevi ne budu nikad riješeni, ali je bitno učiniti sve kako treba.

Naglasio je i kako je važno da se nestalim osobama bave iskusni policajci koji znaju posao.

Kao što različiti automehaničari mogu na istom autu drukčije dijagnosticirati kvar, tako i ako neki sumnjivac prođe poligraf ili ispitivanje, opet ne znači da doista nije ništa učinio.

“Radio sam u Đorđićevoj gdje je bio policijski hram. Koliko smo samo puta jednu te istu osobu uhićivali i ispitivali. Postoje policajci koji mogu dobiti priznanje, koji se razumiju u taj posao i osjete kako treba razgovarati ispitivati, a postoje i oni koji samo sjede pitaju ‘jesi ubio?’ ‘nisam’, ‘dobro nisi'”, rekao je Lazarević.

Stoga treba katkada i po deset puta ispitivati jednu te istu osobu.

Tu se Lazarević prisjetio slučaja Anite Kulaš koja je 2006. nestala u mjestu blizu Dugog Sela, čime je slučaj u nadležnosti Policijske uprave zagrebačke.

Ubio ju je Stjepan Ščančar, dečko njene prijateljice, a nakon što je nesretnu 16-godišnjakinju zadavio, stavio ju je u grob neke druge osobe, kako je radio na groblju.

“To su čudne stvari, kasnije je priznao nakon duže obrade. Prošao je poligraf, ali kasnije je priznao, tako da nije sramota i deset puta ga testirati. Postoje pravila kako ga testirati”, naglasio je Lazarević.

Prisjetio se i slučaja Filipa Filipovića iz 2019. godine.

Nestao je u zagrebačkom Trnskom 11. srpnja, a prije nestanka je ocu poslao sms u kojem je rekao “Evo sad ću još malo”.

Filipova sestra, nezadovoljna policijskim radom, čak je objavila i javno pismo ministru Božinoviću. Lazarević se također slaže kako je u tom slučaju bilo propusta, trebalo je pregledati snimke, ali i drukčije voditi razgovore s obitelji nestalog.

“Zanimljivo, nakon objave tog pisma ništa se nije pomaklo. Postoje slučajevi koji se nikada ne riješe, ali ako obitelj shvati da se policija ne trudi, kao kada sestra dođe pitati u kojoj je fazi istraga, a operativac koji s njom razgovara nema ni rokovnik”, ogorčeno je prepričavao Lazarević.

Zaključio je kako je sramota doći na razgovor bez papira te da nije toliki problem što Filipović nije nađen, već što u tom slučaju nije uopće bilo truda.

“Čini mi se, jednom su rekli kako su pregledali snimke. Ali, zašto nisu dovezli sestru i oca pa valjda treba dovesti sestru i oca koji će lakše prepoznati nego policajac koji ga nikad nije vidio? Po mom mišljenju, premalo su poduzeli”, zaključio je Lazarević.

Ipak, krivnju ne stavlja toliko na same službenike, koliko na njihove šefove.

“Sve što policajci napišu dođe šefovima u ruke. Šef pročita taj izvještaj i trebao bi reći ‘zašto nisi ovo poduzeo, zašto nisi ovu snimku uzeo, razgovarao s ovima’ i slično. Dakle krivi su njihovi šefovi, oni prije svega moraju znat posao pa onda kontrolirati svoje podčinjene”, kazao je Lazarević.

Naposljetku, zaključuje, kao što postoji Zakon o nestalim osobama u Domovinskom ratu, isto bi po njegovom mišljenju trebalo donijeti takav zakon i za nestale izvan rata.

“Ne mora biti ni zakon nego pravilnik ili uredba da policija ima neko uporište za oslanjanje”, zaključuje Lazarević na što se osloniti.

Komentari