Novinari, kao uostalom i policija, na prizore teških prometnih nesreća obično dođu kada je već “sve gotovo”, s manjim ili većim posljedicama. Na kojekakve sam prizore u višegodišnjem bavljenju ovim našim poslom već nailazio, no vidjeti maloljetnika kako leti dva metra u zrak nešto je od čega se uistinu “ledi krv u žilama”, kako znamo pisati.
Dogodilo se to danas oko 14 sati na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje je na raskršću Okićke i malene Dubovačke ulice stariji muškarac automobilom pokupio tinejdžera koji je romobilom bio nadomak pješačkog prijelaza. Sjedio sam na terasi tamošnjeg kafića kada je, pred mojim očima, tijelo plavokosog mladića odletjelo poput perca na vjetru. Nastao je muk od sekundu-dvije, tek onda sam “oživio” i skočio prema petnaestak metara udaljenom prizoru udara.
Stariji muškarac izašao je iz bijelog automobila, izderao se na dečka koji se pridizao s poda, ušao i automobil i odjurio kao da se ništa nije dogodilo. Blijedi momak bio je u šoku, u rukama mu je još bila drška romobila koju je udarac odlomio. Romobil je prošao ispod podvozja automobila. Srećom, to se nije dogodilo maloljetniku koji je, ispričat će mi kasnije, instinktivno rukom zaštitio glavu tako da je “sletio” na noge i lakat. Pozvana je policija, mladić nije imao vidljivih težih ozljeda, konobarica mu je dala led. Nije ga tada još ništa boljelo, tek se nakon dvadesetak minuta počeo žaliti na bol.
“Prikočio sam prije zebre”
Povela se na sve punijoj terasi uobičajena rasprava – tko je ovdje kriv. Mladiću nije bilo jasno kako ga automobil, koji je nailazio iz suprotnog smjera, nije vidio. “Prikočio sam prije zebri, vidio automobil, a onda sam pomislio da će on stati i samo lagano krenuo. U tom trenutku sila me odnijela. Uopće nisam osjetio udarac, samo me nosilo po zraku. Kao da je još dodao gas umjesto kočnice”, ispričao nam je kad je došao k sebi.
Policija je brzo stigla, najprije policajac na motociklu koji je uzeo osnovne podatke i odjurio dalje, a zahvaljujući zapisanim i fotografiranim registarskim tablicama u trenu su locirali gdje je vozačeva adresa, no kod kuće ga nisu zatekli. “Gospodine, hoćete li mi molim vas biti svjedok, pa sve ste vidjeli. Pa nisam ništa skrivio”, gledao me mladić koji je u tom trenutku bio najviše zabrinut hoće li se ljutiti prijatelj od kojeg je koju minutu ranije posudio romobil da se malo provoza.
Prijatelj je brzo došao, umirio ga, svi smo mu govorili da je dobro prošao, s obzirom na to kako je izgledalo. Stigli su i zabrinuti roditelji koji su dojurili s posla, nedugo nakon njih i policijska ekipa za očevid. Fotografirali su mjesto događaja, uzeli tragove kočenja, ako ga je uopće i bilo, jer od kočnice se nije čulo ništa, a i sam sam vidio kako je automobil nastavio vožnju još nekoliko metara nakon udara. Mladića su roditelji, nakon što je dao policijski iskaz, odvezli na pregled u bolnicu, ruka ga je sve više boljela…
Neshvatljiv postupak
Ovakvih, malenih ali zastrašujućih prometnih nesreća, na ulicama Zagreba je mnogo. Ne završe sve ovako sretnim ishodom, potrganim romobilom i masnicama po tijelu, neke su i fatalne. Vozači se žale na romobile i bicikliste koji bezglavo jure ulicama i tu su posve u pravu. Ulice Zagreba “bojišnica” su u kojoj deblji kraj najčešće izvlače pješaci i biciklisti, bez obzira jesu li ili nisu poštivali propise. No, u ovom slučaju, vremešni vozač mladića je naprosto morao vidjeti više desetaka metara unaprijed. Ali to je samo skromno mišljenje promatrača, koje može i ne mora biti točno. I nije to u cijeloj priči ni važno, odgovornost jednog ili drugog već će utvrditi policija, a najvažnije je da je mladićeva glava na ramenu, no gorak okus ostavlja postupak koji je uslijedio.
Vozač je nervozno pobjegao. Nije pozvao policiju, nije pomislio pregledati mladića koji se u šoku uzdizao s poda. Nije nikako mogao znati je li mladić možda u letu udario glavom u bočno parkirane automobile prema kojima je odletio… Nije bilo lokve krvi na cesti pa je sve u redu, pomislio je valjda. Zbog toga će, sasvim sigurno, biti prijavljen kada policija dovrši očevid i obavi sve radnje, uključujući i razgovor s vozačem kad ga pronađu.
Sve ovo završit će u policijskoj statistici, najvjerojatnije u rubrici “prometne nesreće s lakšom tjelesnom ozljedom” sutrašnjeg dnevnog biltena PU zagrebačke, ali jedno će pitanje ostati neodgovoreno. Kamo, ali kamo čovjek može toliko žuriti da, nakon što mu mladić koji mu može biti unuk preleti ispred automobila poput perca i padne na pod, samo nervozno nešto dobaci i ode?
