Dnevnik Zagrepčanina koji se prvi dovezao automobilom na vrh Medvednice usred zime! ‘Na moju sreću išli su iza mene Zagorci’

foto:Oldtimeri.hr

Na početku stoljeća u europskim metropolama zvuk kopita postajao je sve tiši jer su do izražaja polako počeli dopirati zvukovi automobilističkih motora. U Beču i Berlinu prometovalo je tada na stotine automobila, no takav slučaj nije bio i u Zagrebu.

Zagreb je u to vrijeme bio periferni gradic Austro-Ugarske Monarhije od svega 50.000 stanovnika po čijem su se centru vozili konjski tramvaji, fijakeri i seoska kola s tek pokojim biciklom koji se tada smatrao ozbiljnim prijevoznim sredstvom kojim su se služili obrtnici trgovci i plemenita gospoda.

Zahvaljujući trgovcu Ferdinandu Budickom koji je 1901. dovezao prvi automobil u Zagreb i koji je u svojem dućanu u Ilici počeo prodavati prve modele ova tehnološka revolucija u kratkom je vremenu postala gradska stvarnost.

Vilim Lovrenčić je bio  zagrebački gradski zastupnik i industrijalac, starter glasovite Prve automobilističke utrke iz 1912. godine u organizaciji HAK-a, koja je krenula iz Jurišićeve ulice, te je jedan od prvih vlasnika automobila u Zagrebu.

Zanimljivo,  postao je i prva osoba koja se  21.2.1914. automobilom češke marke Laurin Klement dovezla po snijegu na vrh Medvednice. 


foto:Oldtimeri.hr

     S „LAURINOM KLEMENTOM” NA SLJEMENU

Iz  Lovrenčićeva  dnevnika  saznajemo:

„Dana 15. veljače bio sam na Sljemenu sa većim društvom. Temperatura na suncu bila je + 28 C. Videći da sunce snijeg naprosto proždire, rekao sam prema društvu, da ću sljedeću nedjelju odnosno u subotu pokušati stići sa automobilom na Sljeme. Kupio sam jedan novi pneumatik, 3 zračne cijevi, dao montirati lance na stražnje kotače i pun nade u uspjeh krenuo sam 21. veljače u 12 sati na Sljeme.

Put od Zagreba do Blizneca bio je loš i silno blatnjav. Čim sam se počeo uspinjati, vozio sam po snijegu, lanci su odgovarali svrsi. Kod Adolfovca bio je snijeg  10-15 cm visok. Što me je veoma čudilo. Na drugom zavoju nad Adolfovcem bio je snijeg dapače visok do osovine, i ovdje sam prvi put zapeo, kotači su se u snijegu okretali na mjestu, morao sam izaći i rukama odgrtati snijeg.

Dva zavoja prije Brestovca došla su mi u susret troja kola natovarena drvenim ugljenom.

Što sada?

Konji su se plašili. Morao sam reverzirati i zavezao sam u grabu, ali pod tim uvjetom, da me kočijaši bilo ih je 4 iz snijega izvade, što su i učinili, uvjeravajući me ujedno da putem nema mnogo snijega. Kamo sreće!

Odmah iza ulaza na Brestovac opazih da je snijeg sve veći i ispred planinske kuće moj auto zapne i ja ne mogu naprijed. Kotači se vrte k’o pomamni ali kola se ni za milimetar ne miču. Bilo je oko 15 h poslijepodne. Na moju sreću išli su iza mene Zagorci. Videći da ne mogu dalje, dali su se na posao, da mi pomognu, ali bez uspjeha. Jednog sam od njih poslao k planinarskoj kući po lugara i radnike, koji su došli s lopatama, užetima i lancima raznog kalibra, te uz naporan rad ljudi i motora stigoh sretno istom poslije 20 h navečer u planinarsku kuću.

Lanci koje sam imao na kotačima, potrgali su se svi kao da su od konca, no glavno je da sam došao na cilj!

Kola imam već pet godina, jaka su 8/9 KS tvrtke Laurin & Klement.

Prevalio sam već mnogo tisuća kilometara kroz Hrvatsku i dio Bosne, Kranjske i Štajerske. Dokazao sam, da i mala i slaba kola mogu imati dug život i da svom vlasniku prave veselje”, opisao je Lovrenčić ovu povijesnu anegdotu.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­

Komentari

loading...