Zgode i nezgode Hercegovca u Zagrebu: ‘Mercedez je mercedez, a ostalo su auta’

FOTO: Pixabay

Satirična priča o dolasku jednog Hercegovca u Zagreb.

O Hercegovcima često vladaju stereotipi u medijima. Često se oni kao takvi žele i sami prikazati, unatoč tome da s jednoga tako maloga prostora i brojčano malo stanovništva potječu brojni intelektualci, od Ruđera Boškovića, Meše Selimovića, Antuna Branka Šimića, Alekse Šantića, Predraga Matvejevića, Nine Raspudića, akademika Ferde Bašića, člana Leopoldine Stipana Jonića…. Taj mali prostor, po broju stanovnika je manji od jedne Rijeke, ali u njemu je dinamično.

[box type=”info” align=”” class=”” width=””]U sportskom dijelu moglo bi ih se nabrajati unedogled, od tenisača Čilića, košarkaša Bogdanovića, Bendera, Zupca…. Tu su rukometaši, Jelčić, Goluža, Alilović, Marić, Prce …. Nogometaši, od Bobana do Šukera. S toga područja su i brojni političari, novinari, među kojima je i Vlado Čutura, dobitnik nagrade za životno djelo uz niz drugih priznanja, a s kojim ćemo kroz satiru donositi tjedne priče, one kako Hercegovac doživljava Zagreb koji mu je središte svijeta.[/box]

Guba ti je mater“, odgovara moj sugovornik po dolasku iz svoga Tribistova kad sam dogovarala razgovor o Hercegovcu u Zagrebu. Nakon što je pristao na razgovor te smo se trebali naći, rekla sam mu: „Hvala, pa Vi ste guba.“ Nije shvatio riječ „guba“, nego nastavio svoj monolog. „Ti ćeš meni reći da san ja guba, a cilo selo znade da imam mercedez, cilo Posušje, znadu me i na granici, jer svaki dan pritran nešto…

Ništa ti curo ne razumiš. Mercedez je mercedez, a ostalo su auta, to znaden od mali nogu, a znale su naše babe u selu, i Tomićuša i Tokuša i Đokula. Uvik su govorile, deder vidi dobro imali oni znak on mercedeza i na prknu, jerbo možda je pozajmio odnekoga znak kad je poša iz Njemačke. I ti ćeš meni, mala, reći da san ja guba! Moj mercedez je orginal, nisan mu prituka brojove. Iz Njemačke ganjc genau! Orginal!“

Odgovorim svom sugovorniku, oprostite gospon, pa kod nas se kaže guba za nekoga tko je simpatičan, sladak, mio, drag.

A on u svom monologu dalje nastavlja: „Nisan ti ja pratar da ti oprašćan, samo Bog oprašća grije. Odi brte u crkvu, ispovidi se, kad si se ispovidala? Ti ćeš meni da san sladak? Tako me je i crnostrik ujo za prst, a i njemu san bijo sladak. Mate je bio sa mnon, vatali ga mi još dok smo bili dica, jerbo je sto maraka za nj davala veterinarska stanica. Zmijurina ko zmijurina, onda ga ubili i ajde dalje! Goni đavla od sebe! Otad ne iđem u prančijok u proliće.’

Mato, rotor i škija

‘Kad san već spomenijo Matu, sritnen ga neki dan. Ulazin u oni kružni tok, kako je zovu petlja – otvorijo ja caklo na autu, vruće brate, nisan palijo klimu, a iman je. Zvizdan pečeli ga, peče… Lakat san metnijo na vrata, piri malo vitrića i čini mi se taman se malo more. Oko četeri i po popodne ima malo ćuva vitra pa još kad se otvori caklo, dade se. Vozin se ja kružnin tokon i velin sebi – ajde baci još jedan krug da vide ljudi da si doša u Zagreb.

Vozin ja tako, a ono neki benvejac, vozi, brte i on. Utran ja u drugu traku i približin mu se, mislin sam u sebi – da vidin kako izgeldaju ti njijovi šoveri. Znaden ja dobro što je mercedez a što benvejac. Kad imaš šta vidit – pripoznan ga ja – vidin Matu Zelina. Sitin se, pa lani je kupijo benvejca. Imaš šta i vidit, ćusto autašće, a on koda je Vrancuz, nako crnomanjast, natakrljio naočale, šeširina na glavi, a ispod vrata sveza ko ono uže kad se telad vežu kad se tek oteli, a pod vraton ona pometina, mašla. Ja bliže, kad vidin je on, Mate. Jerbo ne bi tijo nekomu drugomu bibiknin.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Bibiknem mu, na prvu, on ništa. Pritisnem ono bibibikalo na mercedezu, ko za zračnu uzbunu. Pripoznan ga, lani je kupijo novoga bemvejca kabrijoleta… Otvorijo krov, napandrčio naočale, ma imaš šta vidit… Nekako mi izgleda paćan ko da nikad nije oni Mate kad smo vatali one zmijurine i prodavali u veterinarsku… On je u Njemačkoj u Esenu. Pripozna i on mene, otprve! Ukopan ja mercezdeza ko đokota na svadbi. Stade i on, ali ne koči to ko mercedez.[/box]

Izašli mi, udarin ga po ramenu – pa jesi to ti? Jesan, kaže on meni! Bogarati – šta radiš u Zagreb – pitan ga ja! Doša san tu, sklopit neki poslićak. Sitim se da ga nisan metnijo pod sva četeri. Vratin se nazad i utrnen motor, metnen ga pod sva četeri. I on svoga benvejca, ali nije to ko mercedez. Oni njegovi žmigavci, Bože mi oprosti, koda su na boriću u crkvi za božić. Izvadi on bili malboro, i pita jesi prista pušit, znaden da si pušijo škiju. Nisan, kažen mu. Jamit ću jednu kad je od tebe da sad ne motan.

A škiju moran imati uza se, ajde poviri u gepek, nema puno – deset petnest kila iskrižanoga iz Mamića. To san maločak potra ako zatriba. Nismo ni cigar duvana zapalili, a oni živčani šoveri bibiču li bibiču. Mašen in rakon i mislin se – bibiči kad dođeš kući ili u svatovin, šta tu bibičeš, pa vidiš da s čovikom razgovaran. Kako bi bibika da imaš mercedeza, cili bi te svit zna. Pa ako smo stali u dvi trake, imaš još jednu traku pa ga tamo brajo suči ukrug sve do ujitra! Pitam Matu, kud ćeš ti? A da nisi doša plaćat za neko mule, kurvaru jedan? Znaden ja njega, isti smo dan rođeni. Đava te odnijo – uvijek si isti – kaže mi on!’

Kako doći na Trg bana Jelačića ?

‘Ajmo nešto izist, pa ćemo na posa – velin ja njemu. Znaden da ima jedan čovik iz Rastovače koji ima gostijonicu, ali da me ubiješ – ne mogu se sitit di je. Zaustavin ja, nako jednoga paćnoga čovika, vidin ozbiljna ljudina jerbo vozi audija. Ne voze to gubavci. Stade čovik. Otvori caka i kaže – prosim lepo! Mašla ispod vrata, a on prosi. Manen se za džep i kažen, vozi pajdo, ne triba ništa. Da bi mu nešto, ali nisan ima sitni, sve je bilo po sto eura.

I još mi po jednu zapalili, kad eto ti policije. Na ćiverici zapalijo modra svitla ko da je disko. Pa šta će sad, ako smo malo stali i popričali, nismo se dugo vidili. Nismo napravili nikakv sudar, mogu oko nas svi proći. Izađe policajac, nije ni dva koraka, pripoznan ga po ćaći. Odman ga upitan, ti si Jozin, ma pripozna bi te na kilometar, kako ti ćaća? Namigne mi da maknemo auta iz kružnoga toka. Kontan ja odman, oni drugi s njin nije naš. Parkirajte tamo – kaže policajac. U lad nas neki utra.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Pitan ga ja kako ću doć do Trga bana Jelačića. Turin mu jednu kutijicu iz gepeka, jer vidin po rukan da su mu malo nokti žuti, ili ima žuticu ili puši. Da ima žuticu bijo bi na bolovanju. Velin mu, pozdravi ćaću kad se s njin čuješ. On mi kaže – drž se samo katedrale, tako ćeš najlakše doć, gledaj zvonike. Mislin se, pa što san te pita – vozijo san ja i po Berlinu i po Kelnu i po Minkenu. Još dok smo pričali, izvadi Mate dva njemačka varicaka, na njim bemnvejčev znak i dva priviska za ključove. To vam šenkam, to je fir šlislih – kaže Mate. Ajmo etvas trinken, nastavlja dalje Mate.[/box]

Vidim da mu iđu te jezičine dobro, pa možda ćemo lakše razumiti sad smo skupa i naći gostijonicu koju drži naš čovik. Pozdravin ja Jozina sina i velin Mati – sad ću se raspitati. Naćemo mi to. Mašen ja rukon, stade pasat, koči li ga koči. Dobra autina, ali nije to ni blizu mercedeza. Pitan ga, ljudino, kako doći do katedrale? On će meni: vozite ravno ne, vozite desno ne, zatim levo ne! Kažen ja njemu – vozi ti pajdo, nisam ti ne znaš di se nalaziš. Vozi tamo, ne, vozi amo ne…, pa kud ću vozit! Odluči se jednon!

Sluša nas jedna onako, gledajući baba, malo nabojana s pundžom i nema šudara na glavi, izgleda ko gospoja. Sidila na klupi isprid zgrade, više mi izgleda ko stara mačka kad sidne ispod gnjizda i čeka tića da ispadne. Zove ona – dojte simo da vam pojasnim, vidim da ste stranci. Ja njoj ko iz topa: Jebote Simo, mi smo iz Tribistova, a nismo iz Nevesinja! Simo je u Nevesinju! Baba opet nastavlja – ojte na Jelačić plac? Placa mi je jezikom i crnostrik kad me ujo za prst – mislin se ja – i sad mi je sridnji prst deblji od ostali i pokažen ga.’


Komentari