ŽENA KOJA POMIČE GRANICE Dijagnoza raka dojke joj je promijenila životne prioritete, propješačila je 900 kilometara!

Foto: Goranka Perc

Ovo je jedna od onih priča koju kada pročitate ostavi na vas snažan dojam. U jednom trenutku bi zaplakali, u drugom se divite snazi koju te žene posjeduju, ali jedno je sigurno, ova priča ne ostavlja ravnodušnim i tjera vas da dobro promislite o svom životu. Ovo je priča o Goranki Perc, ženi koja se suočila s dijagnozom raka dojke i koja je nakon toga zaokrenula čitavu životnu priču. Ženi čiji je trud prepoznao i Volonterski centar Zagreb te je nominirana i osvojila Volonterski Oskar.

Foto: Robert Anic/PIXSELL Na slici Goranka Perc i Ivana Kalogjera

Početak

Nakon što je krenula u postupak liječenja naišla je na svakakve prepreke u zdravstvu, bila je izgubljena, brinula je što će biti s njom, na internetu je bilo bezbroj informacija, ali nije se mogla snaći s njima, tražila je nekog iz prve ruke jer u obitelji i nitko koga je poznavala nije imao rak dojke.

U tom trenutku je odlučila da želi nešto promijeniti i da želi pomoći nekome tko želi uvesti promjene jer nije željela da netko prolazi isto to što je i ona prošla.

Tri mjeseca nakon operacije krenula je na zračenje i razmišljala je kome da se obrati, gdje da ide, što želi za sebe, koje bi joj informacije bile najpotrebnije.

Dok je išla na zračenje, radila je jer se fizički super osjećala i bilo joj je bitno da bude u komunikaciji s ljudima. Izlazila je s posla, odradila zračenje i vratila se nazad na posao.

Zaokret

Jedan dan išla je na poslovni sastanak i čula je gostovanje Ivane Kalogjere koja je gostovala u jednoj emisiji i pričala o svojoj udruzi.

“Ja sam ostala sjediti u autu i čekala sam da ta emisija završi. Navečer kad sam došla kući ispričala sam suprugu da moram zvati tu ženu, a nisam ni znala kako se ta udruga zove. Mislila sam zvati radijsku stanicu da pitam tko je ta gospođa koja im je bila gošća ali onda sam na televiziji vidjela najavu i rekli su njeno ime i ime udruge pa sam ju tako i kontaktirala” ispričala je Goranka svoj put povezivanja s Ivanom.

900 kilometara za oboljele

Kaže kako žene koje se susretnu s dijagnozom imaju potrebu promijeniti životne prioritete, a tako je i ona i kako jako voli putovati odlučila je krenuti na Camino, a kad je rekla mužu rekao je prvo da nije normalna jer se pješači 900 kilometara. Kanije je dobila podršku bližnjih i kolega te se odvažila na putovanje.

Foto: Goranka Perc

Put je prehodala u majici udruge Nismo same, a kroz šalu kaže kako nije svih 30 dana hodala u istoj majici. Tada je tim putem u mislima nosila sve žene koje se bore s bilo kojom vrstom raka.

Rad u udruzi

Gorankina priča ima sretan kraj, ona je svoju bitku dobila, ali odlučila je da želi dati sebe onima koji se susreću s opakom bolešću.

Dala je otkaz prije dvije godine, a danas zajedno s Ivanom Kalogjera organizira humanitarne akcije, pakira kutije, piše imena na kuverte i kako kaže to je kao da imate firmu u kojoj morate sve raditi 0-24 i vikendom i praznicima.

Udruga Nismo same kroz humanitarnu akciju i prikupljanje donacija osigurava besplatne vožnje taksijem ženama koje idu na kemoterapiju kako ne bi proživljavale dodatni stres oko prijevoza.

Osim toga, vodi projekt pomoć u kući u kojem su kao udruga zajedno s Hrvatskim forumom protiv raka dojke Europa Donna pridonijeli zapošljavanju 15 gerontodomaćica koje dolaze u domove onkoloških pacijentica i pomažu im u kućanskim poslovima.
Goranka skromno kaže da osim stalne angažiranosti i maksimalne posvećenosti za ovaj posao koji rad prvenstveno treba ljubavi.

“Nekad je teško, nekad se razočarate, ali sve te žene, one mi daju motivaciju da se borim i idem dalje, jer sve što te žene prolaze mi smo isto prošli” pojašnjava Goranka.

Najteže je kad netko umre

Ipak, uz sav trud, svo utrošeno vrijeme i zalaganje ostaje nešto s čim se kaže nikada neće moći pomiriti, a to je smrt. Prerani odlazak žena s kojima se povezala. Ne samo s njima već i njihovim obiteljima.

Samo od 1. travnja do danas preminula je 21 žena koja je bila vezana za Udrugu. Mahom su to mlade žene koje nerijetko iza sebe ostave svoju malu djecu, svoje obitelji.

“Od toga se nikada ne možete oporaviti. Znam sve te žene napamet, znam njihove dijagnoze, znam imena njihovih supruga, njihove djece. Isto tako i naše gerontodomaćice koje su često kod njih doma, jako se vežu, a nažalost kasnije im idu na sahranu. Zamislite koliko je to jaka povezanost kad nas ubrzo nakon smrti njihova obitelj nazove i kaže nam tu tužnu vijest. Ali mi i dalje ostanemo s njima u kontaktu, bez obzira što te žene više nema među nama” ispričala nam je Goranka.

Svako takvo teško iskustvo daje joj i motivaciju da se još više bori, da još više radi na dobrobit preventive i ranog otkrivanja raka jer sve je niži prag kada su u pitanju godine oboljelih.

Komentari