“Tko je bio taj hrabri vojnik koji je tog ljeta 1995. u ime višeg, plemenitog cilja nosio slično oružje, ušao u takav tenk ili davao potisak sličnom avionu da bi mome djetetu danas bilo dobro – da bi moglo normalno živjeti i putovati? Što je volio, što ga je rastuživalo, koja glazba ga je pokretala?”
Masovnost ne volim. Gomila mi ne paše. Kolektivni identitet nikada mi nije osobito ležao. No, postoje trenutci kada me dominantno raspoloženje potpuno obuzme, oboji najintimnije emocije specifičnim bojama, a ja se pretvaram u dio vesele šarene gomile. Igra hrvatske “repke” ili povratak kući generala Gotovine neki su od njih.
Nekako slično bilo je i jučer. Slušajući malu Miu dok pjeva himnu na obilježavanju dvadeset godina operacije Oluja ponosno sam piljila u televizijski eter. Djevojčica anđeoskog glasa sugerirala je radost, opuštenost i mir. No, istovremeno, vožnja tenkova, nabijanje potiska avionima i pokazivanje oružja nisu me osobito impresionirali.
Dapače, katapultiraju te u neka ne tako davna i manje sretna vremena i ti osjetiš onu instant tugu koja kao da je stalno i bila tu – tu negdje na stand byu. Čuješ onaj poznati, reski zvuk željeza koji si kao dijete negdje jednom već čuo. Gotovo da možeš okusiti tu specifičnu gorčinu metala pod nepcem koju si okusio nekad. Ta ista mašinerija, zauvijek je obilježila tok mog djetinjstva i ritam života u ovom podneblju. I zato ju ne volim. Kao što ne volim ni rat. Ono što volim su pojedini ljudi. Skromni, tihi ljudi koji nisu imali drugog izbora već poslužiti se tom istom mašinerijom kako bi povezali Hrvatsku u cijelinu – brzo, precizno i vojnički časno.
Zanima me isključivo čovjek iza tog stroja… Tko je bio taj hrabri vojnik koji je tog ljeta 1995. u ime višeg, plemenitog cilja nosio slično oružje, ušao u takav tenk ili davao potisak sličnom avionu da bi mome djetetu danas bilo dobro – da bi moglo normalno živjeti i putovati? Što je volio, što ga je rastuživalo, koja glazba ga je pokretala?
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Je li bio bivši računovođa, nesuđeni pravnik ili portir u osnovnoj školi? Je li imao dragu koja je kuharica, učiteljica ili službenica torokuša? Jesu li u njegovoj kući plakale male bebe? Je li imao on vremena za bračne scene, promjene raspoloženja, strah? Je li zaboravljao na ženin rođendan i je li ga mučio mamurluk na Novu godinu? Je li ga ponekad “zezala” reuma? Je li bi tužan, usamljen, sretan, nasmijan, bolestan, operiran, ljut, razočarani?Kako mu je danas? Je li ponosan na ovo što smo postali? Je li ovo Hrvatska o kojoj je maštao? Ili je pak razočaran, osiromašen, toliko puta prevaren i preveslan. Je li mu dobro danas? Je li živ? Ili negdje s anđelima igra klikere…[/box]
Poznajem jednog takvog…
Nevjerojatno visok i mršav, blijedog tena, toplih smeđih očiju, arapskog profila i frizure kao da si mu pljuvačkom zalijepio razdjeljak u kosi. Tih, šutljiv, samozatajan, nedostupan za suvišna propitivanja, skromnog držanja, polupognute glave i mirnog pogleda… Osoba briljantnog uma i beskrajno teškog životnog puta. Nikada nije vodio svoj život zbog sela i komšiluka. Običan, iskren i dobrodušan, ali uvijek beskrajno zaljubljen u svoju ženu, u život i u taktove Azre. No i takav nenametljiv, imao je taj muda frkćati i na fratra koji ne obavlja dobro svoj posao.
Kapitalni primjerak ljudskog bića sa srcem i obrazom koje kao da je pomalo zalutalo u ovaj svijet. Kao da su ga sastavljali u kakvoj “tvornici za ljude” koja više ne proizvodi.Voli Hrvatsku… dušom onog koji je u njoj proveo čitav život, imao bliske prijatelje, dobio dijete, izgradio topao dom. Volio ju je i početkom devedestih kad je otišao na prvu liniju fronte. Bez stranke i ideologije, samo onako, sa srcem… bez prebrojavanja krvnih zrnaca…
On je i danas među nama. Vlastiti izbori krajem devedesetih pomalo su ga pregazili, a On se na taj novi svijet nikada nije do kraja priviknuo. Stvoren takav kakav je, nije bio rođen da se gura, a njegove ruke nisu bile za laktanje. Senzacija statusa, luđačka trka za profitom i natjecanja gladna okolina nije vidjela ništa posebno u njemu.
Neka čudna ekipa mudroslova iz pričuvnog sastava koji nisu ni omirisali barut postali su Hrvati u svom “najhrvatskijem” obliku, vjernici veći i od Pape, pozivajući se na domoljublje koje nadrasta i samu domovinu. Sređujući diplome i javne natječaje zidali su kuće trokatnice i kupovali najnovije bolide. Pojmovni rječnik njihovih klinaca u ovom trenu prepun je Ajfona, Gučija, Dolčegabana, Nasfilda i ostalih elitnih nakeljavanja. Za razliku od tih promućurnih pojedinaca, On takav nenametljiv, dobar i uvijek svojevoljno u sjeni nikada nije svojoj obitelji osigurao osobito lagodan život.
Njegov najmlađi sin trenutno hodočasti po Zavodu za zapošljavanje i kad ga ponekad sretnem u lokalnom kafiću dok za susjednim stolom ispija espreso i čita oglasnik, tu i tamo mi veselo dobaci: “Ej, ajd mi dodaj malo duhana… rizlu i filter imam…”
Rekla bih, lagano je nadrapao u ovom poretku. To kažem ja. No, On to nikada nije rekao.”Otišli su zauvijek neki veliki i časni ljudi. Ja sam dobro prošao.“, veli mi neki dan dok ga gledam kako puše u unukovu juhu i vadi mrkvu iz nje dok mu maleni sjedi u krilu. Ima krasnu ženu, djecu i dva unuka… Prošle godine na rutinskom pregledu lječnici su detektirali “nešto čudno”, no On će samo tiho reći: “Izvadili su mi gada iznutra! Sad sam dobro.”
Jačinu njegova očaja, kao ni prije dvadesetak godina, nikada nećeš moći osjetiti. Čovjek je to u čijoj blizini ne osjetiš ni gram bola, nego strahovit ponos. Čovjek koji nikad ne kuka. On nema PTSP, jer ima nevjerojatnu snagu koja slomi svaki pokušaj sulude svakodnevnice da probije granice njegove izdržljivosti.
Kako mu je kad ostane sami sa sobom, zna samo on. Kad se u ogledalu iznad umivaonika pogleda duboko u oči, u gluho doba noći, tamo negdje između odlaska na WC i spavanja. Ali o tom se ne priča. Nikada i nikome.
Je li zadovoljan Hrvatskom danas? Je li ovo zemlja o kojoj je maštao i za koju se borio? Prepoznaje li ono zajedništvo koje je osjećao nekad?
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Gospodarstveno je na koljenima, a nezaposleni narod poprilično dezorijentiran. Okruženi smo ambicioznim galamdžijama, fascinirani laktarošima i cjelokupna stvarnost dirigira se iz nekoliko ureda s kožnim namještajem. Ova suluda vremena pretvaraju nas u zombije. Suosjećanje je patetika koju smo istrgnuli iz vokabulara. Nije kul valjda. Pogledajmo malo oko sebe… Svoje prijatelje, kolege na poslu, ljude u kafićima, članove obitelji, osobe blizu kojih jesmo. Većinu muče egzistencijalni problemi. Svi šutimo, pravimo se da je sve fino i glumimo pred publikom. Slično kao na paradi.[/box]
I zato me je danas malo sram – zbog Njega. Pa sve se nekako nadam da se neće sutra – On sramiti svih nas.
