Zagrepčanke koje su pomele krovove svojih sugrađana i oslobodile ih neizvjesnosti i nesigurnosti

Facebook/Volonterski centar Zagreb

Odazvale su se bez razmišljanja, pomagale su svima a da nisu tražile ništa zauzvrat, priskočile su u pomoć stotinama ljudi u najtežim trenucima i dovoljno im je vidjeti sreću na licima sugrađana, piše 24 sata.

Prošlo je već mjesec dana od dramatičnog potresa koji je devastirao Zagreb. Nekadašnji dnevni boravci, tople spavaće sobe i mirisne kuhinje u trenutku su se svele na opasne razvaline, a od 6 sati i 24 minute tog 22. ožujka, tisuće domova je ostalo neuporabljivo ili oštećeno.

Neki su već zaboravili na to jutro i nastavili sa svojim životima, dok ga drugi do smrti neće zaboraviti. A neki, poput ovih žena, dali su sve od sebe da osiguraju budućnost pod poljuljanim krovovima.

Volonterski centar Zagreb objavio je iskustva junakinja koje su “pomele krovove svojih sugrađana i oslobodile ih, ne samo financijskih troškova, već i neizvjesnosti i nesigurnosti u kojoj su se našli”. A ovo su njihove priče.

Anja je iskoristila ovu situaciju da se riješi nakupljenih frustracija.


“Kao da cure ne znaju bengati sa čekićem, pa imaju bome i one šta ispucati! Ja sam stukla bivšeg dečka, Bandića, državu, Hrvate, familiju, traume iz djetinjstva, školstvo, zdravstvo, sve sam izmlatila na tim dimnjacima. Meni je to sa krovovima jako jako zanimljivo životno iskustvo. Cijela grupa, spektar karaktera i ambicija/motivacija, sve u atmosferi psihoze korone 2020 i nemogućnosti izlaska iz grada, a svi povrh svega ludi od netreniranja. Totalno ludi scenarij, trebalo bi film o time snimiti. Ponosna sam da se za tako neveliku zajednicu odazvao zapravo solidan broj ljudi, da su se udružili klubovi i sekcije i da je bilo tako puno divnih, jakih žena”, opisuje ona za Volonterski centar Zagreb.

Tea je na visokim i nesigurnim krovovima stekla nova prijateljstva.

“Već oko 2 tjedna sudjelujem u akciji: Alpinisti, speleolozi i visinci za Zagreb. Nakon par dana od potresa koji nas je sve probudio u nedjelju, 22.3.2020, oformila se grupica od oko stotinjak volontera koji su si dali za misiju da Zagreb učine sigurnijim mjestom za život. U timovima od 3-6 ljudi išli bi na krovove i micali bilokakvu ugrozu koju smo mogli – cigle, dimnjake, crjepove, itd. Pri tome smo upoznali mnogo zanimljivih ljudi, a i sami smo se još više zbližili. Neke pričice i neki krovovi ostat će mi u posebnom sjećanju”, priča volonterka. Opisala je jedno takvo iskustvo.

“Krov iz Ilice 146, na kojem se nalazio dimnjak strave. Betonska kapa teška preko 100 kg stajala je na stupićima od cigli. Većina cigli iz dimnjaka popadalo je no ona je i dalje prkosila. Trebalo je 6 volontera/ki da ju zajedničkim snagama premjestimo i kasnije razbijemo kako ne bi napravila još veću štetu.Za sve što smo napravili ne tražimo nikakve novce, niti zasluge. Dovoljno nam je bilo vidjeti da su naši sugrađani sretni i sigurni. Neki dan, nakon što smo na obiteljskoj kući skinuli dimnjak, prišla nam je skoro 80-godišnja bakica i rekla da smo jedni od onih koji su joj vratili vjeru u ljude”, priča Tea.

Nikolina kaže da ju je ova promjena u svakodnevnom životu osvježila.

“Na poziv za volontiranjem i pomoći Zagrebu nakon potresa prijavila sam zbog posjedovanja opreme i poznavanja korištenja iste. Tako sam se našla u subotu ujutro na punktu susreta kod Radića. Timovi su se, čini mi se, slagali po afinitetima, poznanstvima. Bilo mi je odlično učiti od iskusnih i profesionalnih ljudi, većinom muškaraca, ali i žena, ovisno o situaciji i potrebama situacije. Miješanje muške i ženske energije je vjerujem, donijelo pozitivne snage u akciju. Prostora je bilo za svakog većinu vremena. Kako dolazim iz izvedbenog svijeta, često većinski ženskog, promjena me osvježila, no nisam dijelila posao u svojoj percepciji na rodne razlike. Svakako pristajem/priznajem da s polu-odmakom idealiziram situaciju. Pozitivna energija i aura kojom sam zabilježila u sjećanju ne dopušta mi da vidim nesuglasice ili dominaciju tzv. muškog posla”, opisuje Nikolina.

Ivonu je razveselila solidarnost kolega volontera.

“Protekla dva tjedna su bila jedno intenzivno iskustvo. Imala sam čast upoznati i raditi s fantastičnom skupinom ljudi čija će nesebičnost, požrtvovnost i odvažnost još dugo odjekivati ovim prostorom. Povratili su nadu u volonterstvo i vjeru u ljude mnogim građanima kojima smo pomogli. Osobito mi se svidjelo kako smo se svi isprofilirali u smjeru naših sposobnosti i svatko je podjednako doprinio bilo na krovu, telefonu, ulici ili preko društvenih mreža, sve u skladu sa mogućnostima posla, fizičke spreme i vremena. Smatram da nas je sve oblikovalo ovo iskustvo i nadam se da će prijateljstva koje je iznjedrilo potrajati još dugo. Hvala im od srca za volontersko srce!”, kaže Ivona.

Ana nikad nije radila na krovovima, nema ni iskustva u visinskim radovima, ali se svejedno odazvala.

“Teško je uopće početi opisivati sve ove događaje, emocije, ljudske sudbine i doživljaje zadnjih dana. Kad je izašao poziv za sve alpiniste, speleologe, visokogorce, penjače i visince, odmah sam se odlučila prijaviti. Iako nemam iskustva u visinskim radovima niti sam ikad radila na krovovima, odlučila sam svoje iskustvo u penjanju iskoristiti u najbolju moguću svrhu, te pomoći koliko mogu”, priča volonterka.

Opisala je i kako je izgledao prvi dan na krovu.

“Prvi dan – sastanak u 08:30 kod kipa Stjepana Radića. Raspoređivanje po timovima. Nervoza, strah i trema od nepoznatog. Shvatim da sam u odličnom i iskusnom timu i odmah mi je lakše. Prva adresa je blizu, na samom trgu. Krećemo s punom opremom prema svojoj prvoj lokaciji nas četvero, a slučajni nam prolaznici na ulici plješću i zahvaljuju. Čini mi se gotovo kao san. Nekoliko adresa kasnije, stižemo do prvog krova na koji ću se popeti i prvog dimnjaka koji ću pomoći srušiti. Predivni stanari, velikih srca. Pričaju kako su drugu kuću koju imaju dali besplatno na korištenje peteročlanoj obitelji koja je ostala bez svoje kuće u potresu. Njihov je krov star i u lošem stanju, ali uspjeli smo ukloniti opasnost s njega. Pod svaku nam cijenu žele donirati novac, sa suzama u očima i najvećim osmijehom na licu, ali mi odbijamo”, prepričava volonterka.

“Sljedećih dana, gdje god da dođem, ljudi su u šoku i nevjerici koliko smo brzo došli, kako to da se jedna cura voli penjati po krovovima, pričaju nam svoje nevjerojatne i tužne životne priče, nude nam novac i čokolade i pive i zadnju jabuku koju imaju doma kao zahvalu što smo im pomogli. Koliko me svaki dan iscrpi fizički i emotivno, toliko me i ispuni. Baka od 80 godina zaustavlja nas na cesti, plače i moli pomoć. Dimnjak joj visi, past će svaki tren i ne zna koga da zove, a o nama je čula na vijestima. Ima rak pluća, nema novca da plati građevinare. Uklanjamo joj taj dimnjak i čistimo terasu. Toliko je sretna da plače i želi nas zagrliti – ali korona! Sljedeći dan, nas tri stojimo na trgu i prilazi nam gospođa. Želi nas fotkati jer je ponosna i sretna što nas je srela. Ljudi nam se javljaju i doniraju sve što nam treba. Voze nam hranu i piće. Svaki tim se brine o svakom članu, svi pazimo jedni na druge. Na kraju dana gledam sve te slike, sve te ljude i srce mi je puno. Drži se, Zagrebe! Skupa ćemo proći kroz ovo!”, poručuje Ana.

Kristina kaže da joj je volontiranje vratilo vjeru u budućnost.

“Potres koji nas je sve razdrmao u nedjelju 22.03.2020., psihički i fizički, probudio me iz sna i bacio u realnost punu straha i nepovjerenja u budućnost. Volontiranje u sklopu ove plemenite inicijative me preobratilo i vratilo vjeru u ljude te bolje sutra. Koliko smo bili potrebni Zagrebu, toliko je i ta akcija bila potrebna svima nama – shvatili smo kako je sve lakše kada se ujedinimo, pustimo sve probleme i maknemo ih na stranu te pružimo ruku onima kojima je najpotrebniji. Teško je zapravo riječima opisati sve te emocije koje su nas pratile: Dolazili smo nakon dugih sati provedenih vani, izloženi visini, prašini, letećim komadima cigle i žbuke, prljavi ali sretni, puni doživljaja i s entuzijazmom spremni za još! Sreća je uvijek bila u malim stvarima. Zahvalna sam i sretna te izrazito ponosna na sve koji su sudjelovali. Ovo je priča koja će nas pratiti još dugo i iz koje ćemo, nadam se, nositi pouke dalje kroz život”, ispričala je Kristina za Volinterski centar Zagreb.

Hvala im svima.

Komentari

loading...