Život u glavnom gradu podrazumijeva suživot s različitim ljudima, njihovim karakterima i kulturama. No, stariji Zagrepčani sve više govore o nekom novom, otuđenom Zagrebu kakav niti su poznavali, niti su željeli. Naša čitateljica iz šireg centra grada osvrnula se na period unazad 30-ak godina i usporedila kako je živjela onda, a kako sada.
“Doselili smo u zgradu 1985. kao i većina tada mladih obitelji. Znam da će mnogi reći da su tada bila druga vremena, ali koliko god i kako bilo, mi smo bili složni. Kako je tko uselio, tako smo se odmah išli upoznavati, naravno s nekima smo razvili bliske odnose, s drugima smo bili nešto distanciraniji, ali to vam je izgledalo kao jedan mali mravinjak. Ako je netko kuhao, falio bi mu sastojak, znao je da će otići na vrata do, a ne u dućan.
Zagrepčanka Paola proslavila 100. rođendan, a žali samo za jednom stvari: ‘Da mi je barem to rekao’
Ako smo negdje žurili, netko od susjeda je uvijek uskočio pričuvati djecu. Nije bilo šanse da bilo tko od nas žena ide iz dućana i nosi pune ruke, ako se u blizini našao koji susjed, odmah bi se ponudio ponijeti stvari. Osjećalo se zajedništvo, ali se osjećala i sigurnost. Znao si da u bilo koje doba dana ili noći imaš nekoga blizu, rekla bih da su neki bili bolji sa susjedima nego sa svojim obiteljima”, prepričava nam Zagrepčanka Vlasta.
‘Zgrade su mirisale’
Dodaje kako je i tada dio žena radio, ali puno ‘humanijim radnim vremenom’ nego danas. Ističe kako je to bilo bitno da se ima i vremena za posvetiti obitelji, a ne od jutra do mraka na radnom mjestu.
“Ne znam pamte li naša djeca to, stariji će se sigurno sjetiti, ali zgrade su tada mirisale. Oko podne pa sve do ranog poslijepodneva, širili su se opojni mirisi kuhane hrane iz stanova. Meni je to davalo baš neku toplinu doma, te naše zajednice koju smo imali. Uz to, djeca su znala red. Nije se moglo dogoditi da se prođe stubištem, ispred zgrade ili bilo gdje da djeca ne pozdrave.
Starija Zagrepčanka poslala sve u rodno mjesto: ‘Šta je, ja sam ta baba iz tramvaja pa šta’
Nemam namjeru kritizirati, ne svodi mi se život oko toga, samo pokušavam dokučiti gdje se izgubio taj dio ljudskosti i topline. S godinama, u našoj je zgradi, što je i prirodno, došlo do rotacije stanara. Mladi su otišli iz roditeljskih domova, dio starijih je umro, neku su u domu, drugi su pak svoju sreću potražili negdje drugdje, ali zanimljivo, sa svakim tim odlaskom kao da se izgubio dio te duše koju smo imali”, ističe čitateljica i dodaje.
‘Nemaju vremena ni interesa’
“Došli su neki novi stanari, oni nisu imali ni vremena ni interesa za druženje. Više nema zvonjenja na vrata kad ti nešto treba, ako staviš cvijet na hodnik, nekome smeta. Ostalo nas je dvije susjede koje si još idemo i koje se eto rado sjetimo tih nekih sretnijih dana.
Zagrepčani otkrili koje kvartove treba zaobilaziti: ‘Dođu gosti i čude se u kojem smradu živiš’
Zgradom se više ne širi miris hrane, na stubištu više srećem dostavljače nego susjede, a djeca ako i uspiju otvoriti usta da pozdrave, jedva nešto promrmljaju s onim slušalicama da ne znaš jel te pozdravio ili ti opsovao”, razočarano je navela Vlasta.
