Bilo je točno 15 sati i četiri minute te nedjelje 4. svibnja kada su Zagrebom odjeknule sirene.
“Umro je drug Tito”, priopćio je minutu kasnije televizijski voditelj Miroslav Lilić za TV Zagreb nakon čega je već idući dan iz Ljubljane stigao Titov ikonični plavi vlak kako bi se Zagreb pozdravio od predsjednika tadašnje Jugoslavije, prije nego je 8. svibnja krenuo sprovod koji je okupio brojne državnike zapadnog, istočnog te nesvrstanog bloka.
Za mnoge koji su u tom trenutku čuli kako je Josip Brzo Tito umro, vrijeme kao da je stalo, no 42 godine kasnije, Zagrepčani se kreću svojim tempom, bez nekakvih posebnih posveta godišnjici njegove smrti.
Kako je Tito i dalje jedna od najkontroverznijih ličnosti domaće povijesti, oko kojega se formiraju snažna mišljenja, bilo ljubavi bilo mržnje, zanimalo nas je kako Zagrepčani dišu, kako je bilo biti u Zagrebu u to vrijeme.
Kao veliki grad šarolikih mišljenja, Zagreb ima i Titove poklonike, ali i kritičare, no kritičari, povodom Titove obljetnice, baš i nisu bili voljni za razgovor.
“Roštiljao sam”, kratko nam je odgovorio jedan prolaznik na Ilici na upit gdje je bio i što je radio kada je Tito umro. No, na kraju je ipak pomirljivo rekao neka mu je svaka čast i laka zemlja, ali da ga ne bi komentirao.
“Bio sam jako sretan”, odgovorio nam je još jedan prolaznik na Tomislavcu upitan kako se osjećao kada je čuo vijest, ali bez želje da nam da više detalja.
‘Ja bih bio kao Tito’
Dok oni koji nisu žalili za preminulim maršalom nisu htjeli dodatno obrazložiti što zamjeraju čelniku bivše države, podupiratelji, pa možemo slobodno reći i nostalgičari, bili su puno rječitiji.
“Nikad nije bilo bolje nego u njegovih 40 godina. Studirao sam u Zagrebu besplatno, zdravstvo je bilo besplatno, a odnosi među ljudima nikad bolji”, rekao nam je jedan prolaznik u Amruševoj ulici.
Dodao je kako svi imaju pluseve i minuse, pa tako i Tito, ali da je pluseva bilo puno više. Tako ističe da je Tito bio diktator (o kojima općenito ljudi imaju loše mišljenje), te je volio vlast, ali je također volio i brinuo za sirotinju.
“Ja sam financijaš, radio sam kao direktor. Tito nije ništa ukrao. Ja sam više od njega i maznuo i janjadi pojeo. On to nije mogao, ali vlast je volio, zbog naroda”, rekao nam je prolaznik.
Kad je čuo vijest o Titovoj smrti, bio je u Novom Sadu u vojsci gdje su svi plakali bez imalo glumljenja ili forsiranja.
Naposljetku, može se reći da mu je Tito čak i uzor.
“Pomogao bi sirotinji, dao im da žive, kao i on. Ja bih volio biti Tito, jedino nisam maher za žene kao što je on bio”, zaključio je prolaznik te krenuo dalje svojim putem.
Branitelj: ‘Tito pripremio Hrvatskoj samostalnost’
Pod kapom na kojoj piše Hrvatska, odjeven u vojničku odoru, koja sugerira kako je ratni veteran, mnogi bi zaključili kako 62-godišnji Mladen Križan baš i nema pozitivno mišljenje o Titu ili Jugoslaviji.
Doista, i sam nam je ustvrdio kako je prilično kontroverzno pokazati simpatije za Tita među ratnim veteranima, ali on to ipak čini.
“Svakom otvoreno kažem da podržavam Titu. Malo me čudno gledaju ali tako je kako je”, ustvrdio je Križan.
Prije nego je postao dragovoljac Domovinskog rata, u bivšoj državi (kao i jedno vrijeme u neovisnoj Hrvatskoj) radio je u MUP-u te je u jugoslavenskom Zagrebu služio u osiguranju osoba u Saboru. Upravo je i bio na poslu kada je kao 20-godišnjak doznao da je preminuo tadašnji doživotni predsjednik.
“Normalno da me to pogodilo i plakao sam. Ipak je antifašizam stvorio ovu državu, a ne neki ustaše i desničari”, prisjetio se Križan dodajući kako je bio i na Glavnom kolodvoru kada je plavi vlak donio njegov lijes.
“Ljudi kažu: ‘Tito je krao, ali je i nama dao’, a ovi kradu ali nama ne daju ništa”, rekao je Mladne kroz gorki smijeh.
Dodao je kako su se, dok su on i drugi dragovoljci borili (među njima i njegov otac koji je u Domovinskom ratu poginuo), uništavala poduzeća, radna mjesta, kako su ljudi završavali na cesti, te je vladalo opće bezakonje.
Dodao je i kako mu je u jugoslavenskoj miliciji svaki prekovremeni sat bio isplaćen, te je Tito omogućio ljudima da se radi i zaradi.
Nisu bile neke plaće, ali sada nema ništa
Ispred pučke kuhinje u Branimirovoj, susrećemo i jednog 73-godišnjaka. Slabije čuje te nosi slušni aparat, ali na upit o Titu odmah se prisjetio kako je kao 31-godišnjak išao na Glavni kolodvor vidjeti plavi vlak s njegovim tijelom. “Bilo je more ljudi i policajaca sa snajperima na krovovima. Na sebi sam imao crno odijelo s bijelom košuljom. Narod je plakao i ja sam plakao. Cijeli svijet ga je volio”, rekao nam je 73-godišnjak koji je sjedio na klupi ispred pučke kuhinje.
Iako je imao zadrške zbog zločina i ubojstava koji su se dogodili nakon rata, ističe kako se tada bolje živilo.
“Kada je Tito bio predsjednik nije bilo pučkih kuhinja. Narod je radio, iako plaće nisu bile bog zna što, ipak si ih dobio pa je nekako išlo. Ovo sad je ništa, na socijalnoj sam skrbi”, požalio nam se.
Upoznala Titu, bio je vrlo ugodan
Na potezu između Trga bana Jelačića i Europskog trga, sreli smo i 86-godišnju umirovljenicu koja nam se predstavila kao Ana, a koja je u vrijeme Titovog umiranja imala 44 godine.
Navela je kako je rođena Zagrepčanka, te navela da je kroz cijeli Drugi svjetski rat za susjede imale ustaše, što joj baš nije bilo po volji.
“Atmosfera je bila tužna jer je tada bilo najviše onih iz okolice iz Zagreba koji su drukčije odgojeni. Na Glavni kolodvor nisam išla jer sam tada bila na poslu, radila sam kao fizioterapeut u Mihanovićevoj”, prisjetila se Ana navenši kako su svi plakali.
“Ako sam u to doba kao fizioterapeut sa suprugom inženjerom (koji je tada gradio tramvajske pruge) mogla sa 28 godina dobiti stan, a s 30 smo otkupili Fiću i mogli imati dvoje djece, znači da nam nije bilo tako loše, ali neka drugi pričaju što hoće”, rekla je Ana navevši kako po njenom mišljenju nikada nije bilo gore nego sada po pitanju plaća i mirovina.
“Mi smo sedamdesetih mogli ići u Trst i Graz kupovati odjeću i dječja kolica, a danas moja djeca ne mogu ništa. Svi su fakultetski obrazovani i sin i kćer i snaha i zet, ali kad im nešto crkne u stanu zovu u pomoć”, opisala je Ana razlike između današnjeg i tadašnjeg života.
Osim što je bila zadovoljna njegovim politikama, oduševilo ju je što je imala i priliku upoznati Tita.
Jednom ga je čak, kako tvrdi, susrela kako odlazi postolaru u zagrebačkoj Mesničkoj potpuno sam, što nije mogla vjerovati.
No, posebno ju je obradovao razgovor koji je s njima vodila na dočeku nove godine u zagrebačkom HNK-u.
“Pitao me odakle sam, pa sam rekla da sam iz Zagreba. Potom je on rekao da ga podsjećam da sam iz Zagorja, a meni su, što sam mu zatim i rekla, roditelji Zagorci”, rekla je Ana prije nego je otišla dalje na kavu.
‘Ne znam kako, ali riješio bi Ukrajinu’
U rasponu od antifašističke borbe do ratnih zločina, od brige za radništvo do verbalnog delikta, Titovu politiku obilježilo je i vođenja pokreta nesvrstanih i njegovo jednako odbijanje kako zapadnog, tako i istočnog bloka.
Stoga smo pitali ljude za njihovo mišljenje, kako bi se Tito postavio prema Ukrajini.
Mladen smatra kako bi Tito tu djelovao vrlo odlučno.
“Apsolutno bi Tito Ukrajini odmah pružio vojnu pomoć, a mi bi malo ovamo, malo tamo, no tako ne ide. Ja sam htio ići u Ukrajinu, ali nažalost sam prestar, odbili su me”, rekao je.
Upitali smo ga i smatra li da bi Tito uspio oboriti bespilotnu letjelicu koja je u ožujku pala na Jarun, za što je Mladen istaknuo kako mu je nevjerojatno koliko je, po njegovu mišljenu, tu zakazala komunikacija među državama.
Mislim da bi pod Titom koordinacija bila drukčija. Ipak je on bio vojnik, prošao Drugi svjetski rat i de facto stvorio preduvjete za neovisnu Hrvatsku”, zaključio je Mladen.
Mišljenje o Titovom pristupu Ukrajini podijelio je s nama i jedan građanim koji je na Jelačiću čekao na ulaz u banku (a koji je, naravno i sam rekao kako je bio vrlo tužan kada je maršal preminuo zbog dobrog života koji je tada bio).
“Drukčije bi Tito riješio Ukrajinu. Ne znam kako, ali bi riješio i to mirno, bez oružja. Ovaj pad drona se sigurno ne bi dogodio. Radari su tada tako funkcionirali, da se i muha vidjela, ovako nešto je bilo nezamislivo”, rekao nam je prolaznik ustvrdivši da su stvari sada drugačije, a promjene su počele kad je imao 34 godine i umro je predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
