Ovih tjedana svako je u brizi za sebe i svoje bližnje, svi su u strci da se opskrbe najbolje što mogu, kupe što više maski, rukavica, dezificijensa, osluškuju što se događa, svaka riječ stožera se važe, prati se broj zaraženih, umrlih, zatvaraju se ljudi u sigurnost domova, izbjegavaju se ulice i grupe ljudi.
Ipak, ima onih koji su toliko isključeni da ni ne znaju točno što se događa. To su naime beskućnici, ljudi koje u ovoj krizi nismo spomenuli. Evo kako se osjeća jedan od njih dok se oko njega ulice prazne.
Franjevci sv. Franje Asiškog, volonteri udruge Savao, HMB družili su se s oko 80-etak beskućnika u utorak na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Samo u gradu Zagrebu kažu ima ih oko 700 dok su službene procjene da ih u cijeloj RH ima oko 400.
Jedan od njih ispričao je koliko je teško živjeti na ulici. Predstavio je svoju svakodnevnicu koja nije nimalo lagan, a potom nadodao kako se uz sve to pojavio i virus:
“Uz sve nevolje, eto nam i nekog virusa. Kažu da se najgore ponaša prema prema starijima, bolesnih, sa slabim imunitetom…, a mi smo upravo ti, i opet po nama. Narod i država u panici.
Imućni i oni s malo ušteđevine ispraznili dućane, dezinficirali kuće, dezinficirali radne prostore, nabavili maske, mnogi se povukli u toplinu doma svog itd., a mi, ne peremo i ne dezinficiramo ruke jer nemamo gdje niti s čime, ne poboljšavamo svoj imunitet jer nemamo s čime, ne mjerimo temperaturu jer nemamo s čime, nemamo liječnika da mu se obratimo, nemamo telefon da nazovemo besplatni telefon, nemamo TV i Internet da čujem preporuke drage Alemke i dragog Vilija, nemamo se gdje skloniti ako se uvede karantena…, a možda za koji dan nećemo imati niti pučku kuhinju.
Na sreću neću morati u samoizolaciju, neće niti znati za mene, a i gdje bi me i stavili. Znam da će mi policija pisati kazne, ali i do sada su to radili, i tako ih ne mogu platiti. Jel me strah pitaju me volonteri HMB-a i Udruge Savao, pa i nije, zar mi može biti gore, odgovaram. Strah me je da ga negdje ne pokupim i ne naudim drugima jer bavuljam po gradu, a i često se kada je hladnije vozim i u noćnom tramvaju.
Možda nešto i poduzmu u vezi nas, jesmo skriveni ali vidljivi za one koji nas žele vidjeti. Možda ih koronavirus natjera da progledaju i da priznaju da nas na žalost ima. Možda nam i pomognu, ako ne zbog nas onda zbog vas.
Cijelu ispovijest pročitajte u Facebook objavi.
