Zagrebačka psihologinja savjetuje: Evo kako pomoći djeci da se nose sa ovom neobičnom školskom godinom

PIXABAY

Školska godina koja je pred ovogodišnjim đacima po mnogo čemu će se razlikovati od prethodnih. Osim zbog novih mjera zaštite od širenja globalne pandemije, a bez obzira na dob učenika, povratak u školske klube bit će izazovan kako za školarce, tako i za njihove roditelje.

Ella Selak Bagarić, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, za tportal je podijelila nekoliko korisnih savjeta za što bezbolnije preživljavanje početka ove školske godine.

Školska godina koja predstoji, po svemu sudeći bit će po mnogo čemu drukčija od prijašnjih, a kako bi je i roditelji i djeca preživjeli sa što manje stresa, sa tportala su o tome popričali s psihologinjom Ellom Selak Bagarić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.

‘Iza nas je stresan period, a i dalje živimo u neizvjesnim vremenima, u kojima je potrebno prvenstveno čuvati zdravlje. Najčešće pitanje koje mi u ambulanti djeca postavljaju je ‘kada će korona proći?’. Svi su se suočili s gubicima – svoje rutine, fizičkog kontakta, onog što im je bilo normalno, nečega za što ranije nisu ni bili svjesni koliko im je bitno. Djeci su predvidljivost, stabilnost i sigurnost najpotrebnije, a svaki novi početak, poput nove školske godine, može im biti stresan i u vrijeme bez pandemije. Čak i kada se vesele tome, a pogotovo tijekom svih mjera koje su trenutno na snazi. Svakako se mogu očekivati brojne emocije djece tijekom povratka u školske klupe. I sami roditelji mogu biti skeptični ili frustrirani s obzirom na neizvjesnu situaciju, no važno je da su svjesni toga kako je njihova uloga ključna u poticanju na pozitivnu prilagodbu te pomaganju u nošenju sa stresom i brigama’, rekla je psihologinja.

U ovom je trenu, kako objašnjava, najvažnije da roditelji dobiju detaljne i jasne informacije i upute kako će izgledati dan djeteta u školi, koliko djece je na nastavi, kako su organizirane pauze…


‘Tek kada ima sve te informacije, roditelj može kvalitetno pripremiti dijete razgovorom, ali i sam biti mirniji. Iako se nekada čini da i bez razgovora djeca razumiju ono što se događa oko njih, moramo ih pripremiti na promjene i informirati sukladno dobi, vodeći računa o tome da su možda čuli ili zaključili i nešto što i nije istina. Razgovor treba započeti pitanjima o tome o čemu razmišljaju kada zamisle povratak u školske klupe, što ih brine, a zatim omogućiti da pitaju ono što ih zanima, primjerice kako će izgledati učionica i kako će se moći družiti s prijateljima. Djeci je važno iznijeti što se sve u školi čini kako bi ostali zdravi, uz naglašavanje važnosti njihove uloge i odgovornosti u tome da ostanu sigurna – poput poštivanja higijenskih mjera, pravila fizičke udaljenosti, svega onoga što je u našoj kontroli i što sami možemo napraviti’, rekla je.

Zdravstvena kriza i potresi koji su pogodili Zagreb, kaže psihologinja, izvor su značajnog stresa za odrasle, ali i djecu.

‘Mlađa djeca teško izražavaju svoje osjećaje riječima, ali nam ih zato pokazuju na niz drugih načina, pa nam ponekad lako promaknu ili smo ih skloni pripisati drugim uzrocima, primjerice kada iskazuju više nepoželjnih ponašanja nego ranije, kada su plačljiva, ljutita te kada burno reagiraju. Djeca u višim razredima možda neće željeti izraziti svoje osjećaje riječima, ali ih možemo prepoznati prema njihovim reakcijama. Znakovi stresa kod djece mogu se razlikovati od djeteta do djeteta, no kada znamo da su doživjela događaje koji su njegov značajan izvor, poput zdravstvene krize i potresa, važno je obratiti pažnju na njihovo funkcioniranje. Dijete školske dobi koje je doživjelo stres imat će nagle promjene raspoloženja, biti razdražljivo, napeto, prestrašeno, javit će mu se možda i neki novi strahovi. Moguće je očekivati i nesigurnost, zbunjenost, gubitak interesa za aktivnosti koje ga inače vesele, a može doći i do povlačenja u sebe. Roditelji trebaju pratiti i promjene u apetitu i/ili spavanju. Mnoga djeca uslijed stresa mogu imati i somatske reakcije – žaliti se na bolove u trbuhu, glavobolju, probavne teškoće i umor’, kaže Selak Bagarić.

Upozorila je da su pri polasku u školu moguće i burne emocionalne reakcije poput bijesa i svadljivosti, preplavljenosti, tvrdoglavosti ili pak agresivnosti.

‘Sve ovo što sam navela može dovesti i do teškoća u školovanju, izvršavanju obaveza ili održavanju pažnje i koncentracije prilikom učenja, što djeci može jako otežati postizanje uspjeha na koji su navikli. Zato prioritet treba biti na strpljenju, podršci i razumijevanju za ono što dijete osjeća, a učenje i izvršavanje obaveza prilagoditi ne zahtjevima škole, nego mogućnostima djeteta u ovom trenu. Nadalje, roditelji trebaju postaviti granice koje služe očuvanju zdravlja i sigurnosti, no voditi računa o tome da dijete u ovom periodu treba razumijevanje, podršku i veliku fleksibilnost. Iako će možda njegove reakcije govoriti drugačije – ono treba prisutnost roditelja. Biti tu za njega kada želi (ali i kada ne želi), razgovarati, prepoznati njegove emocionalne potrebe i biti strpljiv govori mu da je voljeno i zaštićeno. Ponekad podršku pokazujemo i bez riječi. U redu je ako dijete nije uvijek raspoloženo za razgovor. Adaptacija se ne događa u trenutku – adaptacija je proces’, kaže psihologinja.

Kod djece se može javiti i otpor od svih promjena u školskim klupama koje ih čekaju, poput poštivanja fizičke udaljenosti od prijatelja, ali je važno potaknuti ih na razmišljanje o tome što dobivaju time, a ne što gube, jer će moći provesti vrijeme s prijateljima u školi, ne dovodeći ni sebe ni njih u rizik, smatra Selak Bagarić.

Što djeci zapravo treba?

  • ISKRENOST – Proći u razgovoru unaprijed s djetetom kroz neke promjene koje mogu očekivati s polaskom u školu. Upoznajte dijete s potencijalnim i mogućim novim uvjetima u kojima će se odvijati nastava (razmaknuti stolovi ili razmak od 1,5m, ostajanje u razredu za vrijeme odmora i sl.). Manjoj djeci pokažite kroz igru koliki razmak mora biti između njih i drugih te naglasite da to vrijedi za sve, osim za one s kojima žive ili npr. liječnike.
  • PREDVIDIVOST – Djetetu korisno objasniti kako otvaranje i povratak u škole može trajati do određenog trenutka kad će se nastava zbog zašite svih učenika i učitelja ponovno neko vrijeme početi odvijati online.
  • POVEZANOST – Djeci će vjerojatno i izazov biti poštivati fizičku distancu – pa ih trebamo potaknuti da razmišljaju o drugim načinima da se povežu i ostanu povezani s vršnjacima, te navedemo što će biti moguće (npr. kakve interakcije s vršnjacima su u redu) a ne samo ono što ne smiju (npr. druženja bez razmaka po hodnicima za vrijeme odmora).
  • OPTIMIZAM – U razgovoru se usmjeriti na pozitivne aspekte polaska u školu, ne bazirati se samo na upute i mjere.
  • RAZUMIJEVANJE – Neka djeca jasno će izraziti sreću i uzbuđenje uslijed povratka u školu, a neka će biti zabrinuta, preplašena ili anksiozna. Važno je da im na razvojno prikladan način objasnimo aktualno situaciju i način na koji ona utječe na povratak u školske klupe. Uključite kreativnost u izražavanje djetetovih osjećaja – igra, crtanje, ples…
  • SIGURNOST – Važno je djetetu pružiti osjećaj zaštite – budite podržavajući i i istovremeno pred djetetom ostanite smireni kada je uznemireno.
  • EMPATIJA – Dajte im do znanja da je u trenutačnoj situaciji normalno osjećati se ponekad loše.
  • ODGOVORNOST – Redovito komunicirajte s njima o pridržavanju mjera kao što su pranje ruku, fizičko distanciranje i dr.,naglasite da ne dijele stvari (npr. da zamijene maske s drugom djecom ili da posuđuju školski pribor) kako je to pravilo, a ne izbor.
  • PRIMJER – Imajte na umu da djeca uče i promatranjem njima važnih odraslih – uključujući roditelje i nastavnike – važno je da odrasli dobro upravljaju vlastitim emocijama i ostanu mirni, osluškuju brige djece, budu dostupni i otvoreni za razgovor s empatijom i podrškom, te da i sami poštuju sve mjere.

AUTONOMIJA – Dopustite djeci da sami odaberu masku koju će nositi, time će steći osjećaj kontrole u ovoj situaciji.

‘Važno je reći i da smo odgovorni prema drugima te da čuvajući sebe štitimo i druge. Adekvatna briga o drugima daje nam osjećaj ispravnog djelovanja, ali istovremeno predstavlja pružanje podrške sebi samima. Tu je važno i kako se sami roditelji ponašaju u ovoj situaciji – djeca uče i gledajući njih i njihovo ponašanje. Na primjer, ako svi u kućanstvu vode računa o higijeni, kada izlaze nose masku u blizini drugih, ako izbjegavaju gužve i fizički kontakt s drugima, dijete će se naučiti biti fokusirano na ono što može učiniti te se neće prepustiti strahu i panici. Nastava će se sasvim sigurno prilagođavati epidemiološkoj situaciji i mogućnostima svake škole te procjeni sigurnosti i nažalost nema idealnog rješenja. Mnoga djeca s kojom radim brzo su se prilagodila online nastavi, no većina je sada uzbuđena zbog povratka u školu. Stariji školarci brinu se zbog ocjena, a voljela bih da od odraslih, roditelja, nastavnika, nas psihologa dobiju poruku kako nam je na prvom mjestu njihova psihološka dobrobit. I ova situacija će proći, a dok traje, ako osjete ili osjećaju ljutnju, tjeskobu, bezvoljnost, to ne znači da nešto s njima nije u redu, ali ih ohrabrujem da potraže pomoć i podršku’, kaže psihologinja.

Kako kaže psihologinja Ella Selak Bagarić, važno je da roditelji znaju da ukoliko bezvoljnost, anksioznost, poteškoće u ponašanju, agresivnost, smetnje pažnje i koncentracije, ali i pad u motivaciji za učenjem, koje su moguće reakcije prilikom prilagodbe djece, traju više od mjesec dana ili se pogoršavaju, potraže pomoć stručnjaka.

‘Uvijek postoje djeca koja su rizična ili ranjivija, a danas su sva doživjela niz stresnih događaja uslijed pandemije, a neka i kulminaciju stresnih događaja uslijed potresa u Zagrebu, te mogu reći iz kliničkog iskustva da već pokazuju elemente PTSP-a i u tretmanu su Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Kolege iz Poliklinike i ja svim roditeljima predlažemo posjetiti platformu Podrška na dlanu, koju mogu pronaći na službenoj stranici Grada Zagreba te koja nudi niz resursa usmjerenih upravo na jačanje otpornosti i pronalaženje pomoći, a izradili su ih upravo stručnjaci mentalnog zdravlja. Poliklinika na svojoj web stranici također ima niz materijala. Svakako je prvi korak, osim razgovora s djetetom, savjetovanje s njegovim liječnikom i školskim psihologom. Roditeljima poručujem da smo tu za njih i da je roditeljstvo najzahtjevnija životna uloga, a u ovim okolnostima i njima treba podrška’, poručila je psihologinja.

Djeci naneke načine možemo pomoći i sami – opuštanjem ili prakticiranjem mindfulnessa, ali nekada je važno znati da su oko nas oni koji nam mogu pomoći da se bolje osjećamo i lakše nosimo sa situacijom.

‘Održavanje socijalnih odnosa za vrijeme trajanja pandemije nije nemoguće, dapače socijalna podrška predstavlja značajan resurs koji pomaže pri nošenju sa stresom i sjajno je da će djeca uživo vidjeti svoje prijatelje. Djeca mogu i trebaju provoditi vrijeme zajedno, ali to nije moguće izvesti na isti način kao prije pandemije te su mjere samozaštite i zaštite doista prioritet. Ali iznimno je važno da se onda i mi odrasli oko njih potrudimo pridržavati svih mjera jer djeca uče gledajući nas. Iskustvo nas stručnjaka vrlo je pozitivno u smislu spremnosti djece na pridržavanje pravila i uputa ako razumiju ‘zašto i kako’. Zabrane bez objašnjenja i razumijevanja vlastite odgovornosti i posljedica po druge nisu učinkovite. Iznimno je bitno da djeca dobiju informaciju ne samo o onome što ne smiju, nego i što mogu (npr. kakve interakcije s vršnjacima su u redu). U razgovoru ih trebamo pokušati usmjeriti na ono što je pozitivno – poput toga da će moći vidjeti svoje prijatelje i učitelje te nastaviti učiti nove stvari. U nastavi je važno da raspored omogućava da nastavnici pokažu djeci strpljenje i fleksibilnost, da rade na osjećaju zajednice i pripadnosti, potiču međusobnu podršku djece i dopuste da u prvim tjednima djeca pričaju, odnosno da naglasak, uz obrazovanje, bude na mentalnom zdravlju’, rekla je Ella Selak Bagarić.

Komentari

loading...