Njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme.
Na današnji dan, 18. prosinca 1980. u Zagrebu je umro hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić. U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom ‘I ja ljubim’ koja je objavljena u zagrebačkom omladinskom listu Pobratim. Prvu zbirku pjesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim listovima i književnim časopisima, kao što su: Pobratim, Književna republika, Savremenik, Kritika, Hrvatska revija, Vienac…
Objavljuje književne prikaze. Njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme. Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad, naoko, izgledaju ‘sklepane’, iza njih stoji misao, ideja, nisu slijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izljev iskrenih emocija.
Balada iz predgrađa
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožut
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A mor’o bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…
A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj već miriše –
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više…
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
