Analiza intervjua Aleksandra Stankovića s Milanom Bandićem.
U posljednjoj emisiji Nedjeljom u 2 gost Aleksandra Stankovića bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Milan Bandić uživa ugled jednog od najmoćnijih ljudi na hrvatskoj političkoj sceni, što dokazuje činjenica da je osvojio 6 mandata zaredom i da Zagrebom vlada već 17 godina, što pokazuje da je uz sve afere i optužbe uspio opstati i ostati na čelu.
Na samom početku intervjua sa Stankovićem djelovao je smireno i raspoloženo, čemu je pomogla i uravnotežena gestikulacija rukama. Iako ne drži govore koji će biti pisani u povijesti i koje će profesori puštati mladima, ima odličnu retoriku i dobro se snalazi, a “zbunjivanje protivnika” uvijek “pali”.
Blagi i uravnoteženi govor tijela u kombinaciji s umjerenim tonom ponovno dokazuje da se Milan Bandić, možda i previše, oslanja na urođenu socijalnu inteligenciju, “sposobnosti mudrog ponašanja u međuljudskim odnosima”, kojom je dosad šarmirao građane i kolege.
Dakle, Bandić je na početku bio uživljen u razgovor uz njemu dobro poznate pošalice i dosjetke koje koristi kako bi privukao što veći broj građana, no ovaj se put ipak našao na “tuđem terenu”, a razlika je u njegovoj verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji bila i više nego očita.
Od “idemo delat” Bandićeva nova poštapalica sada je “trebamo delati” pa tako ostaje vjeran svojim konstantnim ispraznim floskulama. Tijekom cijelog je intervjua upravo tim floskulama, poslovicama i dosjetkama pokušavao “kupiti” na vremenu kako bi doveo misli u red i smislio odgovor na intrigantna pitanja koja mu je Stanković postavljao.
Na “svom terenu” komunikaciju pogledom drži kao jednu od važnijih stavki, dok na već spomenutom “tuđem terenu” otkriva svoje slabosti. Tada do izražaja dolaze njegove najveće slabosti kada se nađe u situaciji u kojoj nema adekvatan odgovor na pitanja, što se najbolje vidi prema najočitijim znakovima – Bandić kada govori neistinu počinje brkati riječi i njihova značenja, bio je neprirodno miran i “ukočen”, a sugovornika ne gleda u oči (pre)dugo.
Niže nebitne teme i činjenice koje nikog ne zanimaju
Nadalje, osoba koja u trenutku razgovara laže, počinje se ponašati neprijateljski ili obrambeno. U tom trenutku u sugovornika upire prstom ili dlanom pokazuje na njega, čime nam otkriva da je ljutit zbog vlastitih laži koje su otkrivene.
Također, Bandić je tijekom razgovora s Aleksandrom Stankovićem s vremenom sve teže odgovarao i govorio, a nerijetko se i oblizivao. Naime, automatski živčani sustav smanjuje proizvodnju sline tijekom stresne situacije. Uslijed toga se osobi isušuje sluznica i teže priča.
Jedan od najočitijih znakova da osoba laže, koja Bandiću nije nimalo strana, jest pružanje previše informacija. Naime, Bandić je na većinu Stankovićevih pitanja krenuo previše detaljno pričati o određenoj temi i nizao stvari koje su nebitne i koje ne zanimaju ni sugovornika ni građane, a koje pokazuju da osoba laže. Bandić u tim trenucima računa na to da će djelovati otvorenije, inteligentnije i da će na taj način pridobiti povjerenje građana.
Također, Bandićeva taktika je na svaku kritiku i poražavajuće činjenice preokrenuti u svoju korist listom svega dobrog što ipak je realizirao tijekom svih godina. Ne daje konkretan i izravan odgovor, no zato jako vješto kruži oko intrigantnijih tema. Takve se stvari najčešće događaju kada osoba sugovornika pokušava uvjeriti u nešto dok samoj sebi želi opravdati tu laž.
Neosporno je da je Bandićeva velika prednost njegova izražena socijalna inteligencija koju slijedi usklađeni verbalni i neverbalni dio, a na cijeli dojam utječe i umjerena i mirna gestikulacija koju lukavo i vješto kontrolira.
Građanima se često predstavlja kao pravi domoljub i obiteljski čovjek, tako da mu igra na kartu osjećaja nije strana, stoga je i ovaj put ustvrdio da mu “mogu suditi jedino Bog i njegova majka”. No, sudeći prema reakcijama, građani su postali imuni na njegova lažna obećanja, za koja je ustvrdio da će ih građanima dati koliko god će biti potrebno za novi mandat.
