Javnost i dalje ne prestaje pričati o nedavnom skandalu oko profesora Franja i dvojice učenika koji su ga gađali kredom, a on je kasnije fizički nasrnuo na njih. Nadovezujući se na tu situaciju, nastala je i kampanja #ijaasamfranjo u kojoj su se mnogi nastavnici i profesori ustali na noge i ispričali s čim se sve suočavaju radu.
Na Facebook stranici “ADHD – Different Ability” objavljen je komentar učiteljice iz kampanje #svismomifranjo koji je iznenadio javnost. Kako navodi “ADHD – Different Ability”, komentar je preuzet iz jedne ugledne nastavničke grupe, prenosi RTL.
Komentar učiteljice prenosimo u cijelosti:
“ADHD, AUTIZAM I SL. SU IZLJEČIVI ŠIBOM…NEK SE ZNA. AKO NEMA ŠIBE SVE U GETO !!
Problem na koji se ukazuje posljednjih dana nije problem samo učitelja.
Problem je to i većine pristojne djece koja nemaju pravo na mirno školovanje, iako pravo na školovanje papagajski ponavljamo u okviru Dječjeg tjedna i sličnih prigoda.
Problemi s nasilničkim ponašanjem nekih učenika su započeli pred dvadesetak godina, u vrijeme kad se naveliko počelo pričati o tzv. ADHD-u.
I to je, kao mnoge stvari, kod nas stiglo iz “naprednih” zemalja. Usput, ima mnogo podataka koji govore kako zapravo to nije nikakva bolest, nego jednostavno, kad djetetu nitko ništa ne može, tada se “proglasi” ADHD i onda, uz podršku socijalnih i ostalih pedagoga i psihologa, dijete može raditi što hoće.
Iz osobnog iskustva znam da su nekada tzv. ADHD roditelji u ranom djetinjstvu brzo i uspješno liječili u nekoliko navrata šibom ili rukom po stražnjici. Mnogi će možda reći da zagovaram nasilje, ali šiba ni jedno dijete nije upropastila. Isto tako će mnogi pomisliti da je to za dijete trauma, ali, ako i jest, je li bolje da jedno dijete doživi traumu ili da svih školskih godina ostalih dvadeset pet budu od strane tog pojedinca izložena sustavnom nasilju, maltretiranju i traumama.
Zašto spominjem upravo ADHD? Nasilni učenici najčešće imaju tu “dijagnozu”.
Evo stvarnog primjera iz prakse…
Učenik 1. razreda osnovne škole ima probleme s ponašanjem. Roditelji kažu da mu ništa ne mogu. Učenik rijetko sudjeluje u radu, a svi ostali učenici su od početka školovanja svakodnevno satima izloženi neartikuliranom urlanju, ritmičkom lupanju udaranjem o neke stvari, vrijeđanju i sličnom. Naravno, učeniku se dodijeli ADHD.
Zanimljivo kako “dijagnoza” ne djeluje jednako u svakom trenutku. Učenik urliče samo kada učiteljica ili učenici nešto govore, čitaju, kad ih se ometa. Potreba za neartikuliranim glasanjem npr. naglo prestaje kad je školski odmor.
Ponekad se dogodi da učenik nekoliko dana za redom bude tih i javno izjavljuje da je to zato jer su mu roditelji obećali poklon ako bude dobar. Kakva je to “bolest” koju pokloni mogu zaliječiti?
Učenici s ADHD-om najčešće dobivaju individualizirani pristup. Uz veći popis koji sastavlja stručna služba najčešće stoji da je s učenikom potrebno stvoriti pozitivan i topli odnos.
Na temelju čega? Što je s ostalim učenicima? Brine li tko o njima? Hoće li učitelj biti “topao” samo prema ovom jednom koji ga ometa u poslu, upravo u onome zbog čega se tu nalazi ili prema svima, ako za ostale uopće nađe vremena. Jesu li ostali uopće bitni?
Što radi stručna služba? Oni savjetuju: “On vam je takav, ima poremećaj pažnje pa se voli glupirati, pošaljite ga prošetati, imajte razumijevanja, budite topli….”
Ako se ponekad i bave s takvim pojedincima, bar ih ne čeka ostalih dvadesetak koje je potrebno nešto naučiti.
Drugi problem su učenici s poteškoćama u učenju. Oni najčešće dobivaju prilagođeni program. O tome se rijetko piše, ali što je u stvari to uopće, cirkus?
Možemo naići na primjere da u osmom razredu matematiku po programu za taj razred uči dvadesetak učenika, jedan uči po programu za sedmi, jedan za peti, dva po programu za četvrti razred, od čega je jedan stao na početku, a drugi na kraju školske godine itd.
Što u ovom slučaju rade stručne službe? Oni prate jesu li učitelji svaki mjesec ispisali IOOP programe za pojedine učenike (sadržaj edukacije, strategije, ciljeve, aktivnosti), ponekad te učenike pozivaju, razgovaraju s njima, pomažu im učiti, u četiri oka.
Što rade učitelji? Rade u višestruko kombiniranom razrednom odjelu za koji se odavno zaključilo da je nužno zlo pa su to mnoge škole ukinule. Mogu li se učitelji raščerečiti i u istom satu odraditi kvalitetno pet, šest programa? Sumnjam da postoje učitelji koji “mađioničarskim metodama i trikovima” postižu sve što IOOP u mnogim slučajevima od njih traži . Možda bi trebalo konačno javno reći da to u stvarnosti ne funkcionira, da se blamiramo.
Učenici s teškoćama u učenju morali bi uz sebe imati učitelje koji će s njima stalno raditi, a ne čekati svojih pet minuta u razrednom odjelu u kojem većina radi nešto sasvim drugo.
Nerijetko se događa da učenici s teškoćama, čekajući da se učitelji posvete njima, od dosade ometaju ostalu većinu u radu.
Zašto je sve krenulo tim putem? Zato da se učenik kojemu ne ide ne bi loše osjećao, a on se i dalje osjeća loše jer vidi da drugi napreduju, a on tapka na mjestu, a to vide i ostali učenici.
Je li korektno ovo o čemu pišem? Možda i nije, ali opisuje stvarno stanje.
I na kraju, do kada ćemo se folirati i kad će konačno ponovno svatko raditi svoj posao?
Postoje oni koji su odabrali školovanje za rad s djecom s problemima u ponašanju i teškoćama u učenju, a mi smo dozvolili da nam oni, najčešće na strani roditelja i djeteta nasilnika, postanu skoro samo savjetodavci i naredbodavci. Hoće li se vratiti vrijeme kada će pristojni, radišni i nadareni učenici imati prava da u školi rade i borave u miru i da učitelji za njih imaju vremena?
Ja bih štrajkala i potpisala peticiju za pravo na dostojanstveno školovanje dobrih i pristojnih učenika!“
