Stanovnici OVOG ZAGREBAČKOG NASELJA učestalo obolijevaju od karcinoma zbog gradskog nemara?

Facebook/Kozari putevi - Kozari Bok

Posljednje godine obilježene su umiranjem mladih ljudi, redom tridesetogodišnjaka, od raznih vrsta tumora, a među oboljelima javljaju se tinejdžeri, pa čak i male bebe. Karcinomi su ovdje nerijetka pojava, ali učestali su i moždani i srčani udari te bolesti dišnih puteva.

Između Elke, Munje, Labuda Dioki-a i Chromosa, u čvrstom okruženju poznatih trovača na istočnom dijelu grada Zagreba, smještena su naselja Kozari Bok i Kozari putevi. Oduvijek stigmatizirani kao „divlje naselje“ što zbog nedozvoljene gradnje, što zbog profila stanovništva, ova su naselja često spominjana u negativnom kontekstu i uredno držana na distanci kao zagrebačka pastorčad.

Nakon 40-tak godina postojanja broje oko 18 tisuća ljudi čvrsto zbijenih na relativno maloj površini i već dugo nisu predgrađe jer su se rastom Zagreba približili na 5 km od centra, a sasvim su dobro povezani tramvajskom i autobusnom linijom. Iako su se zadnjih godina zahvaljujući predizbornim kampanjama dogodili neki pomaci (jedan od najvećih je djelomično zatvaranje kanala), stanovnici i dalje osjećaju kako ih vlasti ignoriraju pa napominju da još uvijek nemaju NITI JEDAN PARK.

Umiru mladi ljudi, redom tridesetogodišnjaci, ali i tinejdžeri i bebe

Grebanjem po površini polako shvaćamo da svaka ulica (a ima ih na stotine) sa po dvadesetak kuća ima barem jednog oboljelog od raka. Iako je porast takvih oboljenja svjetski „trend“, ne možemo se oteti dojmu da ovdje nešto ne štima. Od stanovnika saznajemo da je to ovdje uobičajena stvar i da se nitko previše oko toga ne zamara, mada su posljednje godine obilježene umiranjem mladih ljudi, redom tridesetogodišnjaka i svi redom od raznih vrsta tumora. Među oboljelima javljaju se tinejdžeri, pa čak i male bebe.

Naše sumnje nesvjesno potvrđuje R.B. (67) koja preživljavanje svoja tri raka (gušterače, lica i dojke) tumači pukom srećom.

”Ali, kad malo razmislim, moja djeca nisu preboljela niti jednu dječju bolest a bila su u kontaktu sa zaraženima a moja kćer je na putovanju u Egipat bila jedini turist od njih 150 koja nije dobila crijevnu virozu. Ne znam, možda su stekle neki imunitet jer su se kao male igrale kraj kanala a i pili smo vodu s pumpe koja je vjerojatno bila u doticaju s kanalskom vodom. O ovim tvornicama oko nas da ne pričam”, na glas razmišlja naša sugovornica.

Porast mladih ljudi koji obolijevaju od bolesti specifičnih za starije

Vođeni ovakvim ispovijestima, u ambulanti Kozari Bok potražili smo liječnika opće prakse dr. Hrvoja Glogara. Na pitanje čini li mu se da su stanovnici ovog naselja bolesniji od drugih i jesu li se ikada radile neke komparacije s drugim naseljima spremno odgovara:

– Ne, nisu rađene nikakve usporedbe i to nije tako jednostavno. Jesu li neki ljudi skloniji određenim oboljenjima od drugih ovisi o nizu faktora kao što su broj stanovnika, socijalne i ekonomske prilike u kojima žive i još mnogi. Nisam nikada radio neka istraživanja ali što se ovoga naselja tiče, siguran sam u tri stvari. Bez puno ulaska u papire i brojke, mogu reći da je ovdje incidencija u porastu, da su ljudi koji su živjeli i žive uz kanal ugroženiji i skloniji raznim oboljenjima od drugih te da bilježim porast mladih ljudi koji obolijevaju od bolesti specifičnih za stariju populaciju. Je li tome tako, najbolje vam može potvrditi Zavod za javno zdravstvo.

‘Intenzivno razmišljamo, ali još uvijek ne nalazimo načina…’

Ravnateljstvo Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u Rockfellerovoj ulici nam odmah daje do znanja da ne zna postoje li ikakvi podaci, ne zna jesu li se radile ikakve studije i ne zna koja je institucija nadležna za kontrolu kvalitete života, ali srećom zna da bi nam možda više o tome mogli reći u Zagrebačkom Zavodu za zdravstvo ”Dr. Andrija Štampar”. Tamo nam odgovore daje vrlo susretljiva dr. med. Ana Puljak- specijalist javnog zdravstva koja bez imalo zdvajanja priznaje da ljudi koji žive u navedenim uvjetima sigurno češće i intenzivnije obolijevaju od ostalih te da je Zavod još prije godinu dana razmatrao mogućnost praćenja oboljenja po četvrtima, ali to još nije zaživjelo. Smatra da je nužno provesti istraživanje o stopi oboljelih u pojedinim naseljima i iako bi to koštalo a i zahtijevalo vremena, ne može se izvesti iz drugih razloga. Dr. med. Ana Puljak još kaže:

”Mi imamo statističke podatke o broju oboljelih na nivou grada Zagreba. No, ne može se naći najvjerodostojniji način kako bi se saznao broj oboljelih od pojedinih bolesti u pojedinoj četvrti jer znamo da pacijenti biraju liječnika opće prakse po vlastitom nahođenju, odnosno ne idu svi k istom liječniku koji radi na nivou njihova naselja, pa se stoga ne može govoriti o realnim brojkama. Mi intenzivno razmišljamo o potrebitosti takvih analiza, ali još uvijek ne nalazimo načina. Tako nešto radili smo na Jakuševcu, ali samo kroz ankete. Teško je to, svatko ide svom liječniku, mnogi se liječe privatno, prijavljeni su na jednoj adresi, žive na drugoj…”

U „Dr. Andriji Štampar“ ‘očito postoji interes za ovakvim istraživanja, a građani Kozari Boka i puteva bi u međuvremenu mogli saznati svoju istinu barem kroz kakvu anketu po principu“door to door“, na osnovu koje će odlučiti žele li stvarati i odgajati mlade naraštaje u svom naselju ili negdje drugdje.

Nesnošljivo smrdi, ali više brinu otrovna isparavanja

Mogu li se uistinu ova zagađenja povezati s raznim oboljenjima ovih ljudi i imaju li ovakva svjedočanstva uporište za jednu ozbiljnu studiju ili statističku obradu, izgleda, najviše ovisi o samoj želji ovih stanovnika. Da ima želje i volje, potvrđuje najangažiraniji član Kozari puteva Ante Stanić.

”Ljut sam, ovdje sam proveo i još uvijek živim život kakav moram, ali nemam srca ovakvo stanje ostaviti novim naraštajima. Sve radimo samoinicijativno, organiziramo akcije čišćenja, zivkamo razne službe za ovo i ono, čak smo si od starih, prepiljenih bandera napravili klupice a planiramo zasaditi i neki drvored. Sitne stvari pokušavamo sami riješiti ali kanal? Ne razumijem zašto nije u potpunosti zatvoren. Još uvijek postoji jedan otkriveni dio koji nesnošljivo smrdi ali s tim smo se naučili nositi, mene više brinu otrovna isparavanja. Sva sreća da tvornice oko nas propadaju, pa su i zagađenja manja”, cinično zaključuje.

Osim toga, Stanić se pita gdje su te eko-udruge koje su se zdušno brinule za stanovnike Jakuševca i ishodovale im poprilične odštete zbog uvjeta u kojim žive.

Da paradoks bude veći, jedina škola koju ovo naselje ima i koju pohađa oko 800 učenika je eko-škola „Vinko Žganec“ koja vrlo uspješno sudjeluje u mnogim ekološkim projektima a sagrađena je u srcu industrijske zone, među tvorničkim dimnjacima. Napuštajući ovo naselje, ispratili su nas nasmijani klinci i odrasli koji su se na ulicama špricali kao mala djeca, njihova vrata su bez ikakvog straha bila otključana a prozori širom otvoreni. Izgledalo je kao da su, unatoč svemu, otkrili formulu za bezbrižan život u kojem nedostaje park s ljuljačkama na kojima bi se ljuljali mali eko-genijalci dok će njihovo naselje još malo pričekati da ga zagrebačka maćeha prizna kao vlastito dijete.


Komentari