Proveli smo večer s Udrugom koja godinama hrani beskućnike na Glavnom kolodvoru: ‘Viđali smo doista mučne prizore’

Photo: Ilustracija

Još nije ni 20 sati, a stotinjak ljudi okupilo se ispred zgrade Hrvatske pošte na Glavnom kolodvoru. Dok se Zagrepčani vraćaju s posla ili kreću u provod, ovi pojedinci natiskani jedan na drugog uzbuđeno te pomalo nervozno iščekuju kombi Humanitarne udruge Savao. Oni su beskućnici, osobe s margine društva koje je život natjerao da utorkom i petkom na hladnim stepenicama jedu topli obrok koju su skuhali nesebični volonteri. U povodu Svjetskog dana beskućnika koji se svake godine odražava 10. listopada, porazgovarali smo s ljudima koji se bore protiv ovog rastućeg socijalnog problema.

„Tri godine izlazimo na ulicu jer to je njihov dom. Želimo biti što bliži njima, što sličniji“, objašnjava nam predsjednik Udruge Zvonko Jambrešić koji je s volonterima dopremio tri velika lonca ispunjena gulašem, lignjama i pečenim krumpirom. Dijele se i sendviči, toče kava i čaj, a mnogima od njih još više znači da netko posluša ono što ih tišti. Inače, Hrvatska mreža beskućnika procjenjuje da je u Hrvatskoj, prema definiciji UN-a, oko 2200 apsolutnih beskućnika, osoba koje nemaju “krov nad glavom” te borave na javnim mjestima i mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Također, procjenjuje se kako je više od 10.000 relativnih beskućnika, koji imaju “krov nad glavom”, ali bez osiguranih osnovnih standarda zdravlja i sigurnosti. Ove godine, zbog pandemije koronavirusa, život ovih ljudi još je teži.

„Viđali smo doista mučne prizore zbog nove bolesti. Jednom smo gospodinu konačno uspjeli pronaći sobičak, a tamo mu se na dan potresa urušio strop na glavu. Morali smo mu hitno pronaći novi smještaj jer je teško bolestan, ali prihvatilište u Kosnici, kao i bolnica u Vrapču, nisu ga htjeli primiti“, prisjeća se Jambrešić dodavši da ovo nije izolirani slučaj. Naime, kada se prihvatilište u Kosnici popunilo, ljude su morali odbijati pa su mnogi završili u vagonima, napuštenim zgradama te klupama diljem grada. Jedan stariji muškarac, navodi, već dulje vrijeme spava ispod bora pored bučne prometnice.

„Dijelili smo im zaštitne maske, dezinfekcijska sredstva i rukavice, ali kako su poskupjeli, više nismo imali dovoljno sredstava da im i to priuštimo“, govori nam predsjednik udruge koja broji 25 članova, a kroz koju je prošlo više od 200 volontera.

Više je vrsti beskućnika, objašnjavaju nam. Neki od njih nedavno su završili na ulici, dok je drugima ona dom od kad znaju za sebe. Neki su ovisnici, drugi su teško bolesni, a treći boljeg zdravlja povremeno rade, ali zbog nestabilnih ugovora ponovno završavaju bez doma. Očko, koji spava u jednoj napuštenoj kući, izuzetno je zahvalan udruzi zato što su mu volonteri osigurali krevet. Koronavirusa se ovaj 38-godišnjak ne boji nakon svih operacija koje je prošao.

„I dalje sam bolestan, ali ne želim ići na liječenje gdje će mi zabraniti da pušim duhan. Malo mi je teško, no na koncu ni ne mogu očekivati drugačije. Ulica te može samo upropastiti, ništa više“, zaključuje dok nam pokazuje ožiljke na trbuhu.

S druge strane Nenad se nada da će se sutra uspjeti „prošvercati“ do Stuttgarta. Iako je od 2010. godine na ulici, povremeno odlazi raditi u Njemačku i Austriju nakon čega privremeno uspijeva iznajmiti stan. No, ovom građevinaru sa 63 godine sve je teže pronaći poslodavca jer je svima prespor.

„Ne zavaravajte se, nije ni vani med i mlijeko, samo što imaju bolje reguliran smještaj“, dodaje Nenad koji povremeno sam dolazi na večeru na Glavnom kolodvoru. Iako svi okupljeni dijele sličnu sudbinu, ipak nisu „velika obitelj“.

„Poznajemo se međusobno, no ne bih rekao da smo prijatelji. Više poznanici koji spavaju u istim vagonima ili gdje se već snađu“, pojašnjava Nenad kojeg svakim danom sve više brine što će sutra donijeti.

Aktivacijom Plana zbrinjavanja beskućnika u zimskim vremenskim uvjetima koje je donijelo ministarstvo nadležno za socijalnu skrb na temelju prijedloga jedinica lokalne i područne samouprave, kao oblik skrbi za beskućnike tijekom pandemije, nije postignut dodatni angažman lokalnih zajednica kao ni angažman organizacija koje se navode u planu, već je kompletna problematika prebačena isključivo na organizacije koje pružaju usluge privremenog smještaja i koje su, u okviru svojih skromnih financijskih, logističkih i prostornih mogućnosti, osigurale skrb za postojeće korisnike.

Udruzi Savao u planu je osnovati rehabilitacijsku kuću za beskućnike, po uzoru na primjer iz Meksika. Dvije se kuće renoviraju u Gornjem Viduševcu gdje je zamišljeno imati samoodrživu zajednicu za beskućnike kako bi im se pružio novi život. Uz kuću se nalazi i zemlja na kojoj planiraju osnovati poljoprivredno gospodarstvo od čega bi se ta kuća prehranjivala.

“Vjerujte mi, i oni su ljudi. Kada bi barem Grad dopustio da spavaju u nekoj od napuštenih zgrada, oni bi im do neba bili zahvalni. Preko dana se snađu, ali zar je doista ljudski okretati glavu od onih koji po cijele noći šeću praznim ulicama kako se ne bi smrznuli. Gdje je nestala ljudskost?”, zaključuju članovi Udruge.


Komentari