Danas se obilježava Svjetski dan učitelja.
Učitelji su jedan od stupova našeg društva, a uporno ih se pokušava poljuljati, srušiti. Bilo da se radi o malim plaćama koje bi svakoga dana mogle biti još niže, ili o roditeljima koji često ne vide greške svojih mezimaca.
A oni uporno stoje i ne daju se, i kada prosvjeduju to rade dostojanstveno, a nastavu nadoknađuju.
Sjećam se ja i dan danas svoje prve učiteljice i kako se brinula za nas. Nazivala nas je pačićima, a tako smo nekako i izgledali. Mali i izgubljeni, samo smo je slijedili u stopu.
Sjećam se i kako mi je nekada bila “tlaka” ići u školu, sve je to nekako bilo dosadno, ali sada sam zahvalna na svemu što su me naučili. Što ćete, starija, pa eto, valjda, i pametnija.
Od kuda crpe motivaciju?
Puno puta postavila sam si ovo pitanje, kako i ne bih? Pa oni odgajaju tuđu djecu, trpe njihove nestašluke i odgovorni su za njih i to sve za jako malo novaca.
Kako se svakoga jutra ustati i krenuti na posao za koji je, često, jedina nagrada osmjeh nekog od učenika ili eventualno “hvala”, a i to je rijetkost.
Sjećam se ja i učiteljice u višim razredima, bila je stroga, a ispred sebe je držala gard nedostupne i odbojne plavuše koja je samo došla odraditi posao.
Bila je ona više od toga.
Nosila se stojički s malim delikventima koje “šoraju” hormoni sto na sat. Dala je jasno do znanja tko je gazda, ali kada je trebalo stati u obranu svog razreda, rikala je kao lavica, nije dala na nas.
Kada je trebalo odrađivati poslove drugih nastavnika, odradila ih je, kada je trebala biti razrednica, bila je, a kada smo trebali razgovor, razgovarala je i poslala nas je u srednju kao malo kompletnije osobe.
Srednja škola i veliki-mali ljudi
O kada se sjetim kakve smo samo bili “face” kada smo zakoračili u tu srednju, puni samopouzdanja i uvjerenja da smo najpametniji na svijetu.
Tog prvog dana nagurali smo se u školsku dvoranu i čekali da nas dodijele nekom od profesora. Kakav je to šok bio za sve kada nas je pod svoju “komandu” dobila žena sjede kose i frizure koje se nebi posramila ni okorijela pankerica.
Bilo je već da u njenim nogama 60 godina, ali kakvih je to 60 godina bilo. Nikada prije toga, a sigurno ni poslje, nisam upoznala ženu s toliko života i toliko volje.
Ta se profesorica borila i svađala sa svima za svoj razred, koliko god gluposti da smo napravili, uvijek nas je sve sabrala. Čuli smo od nje najljuću jezikovu juhu i najutješnije riječi i upravo ta ženica od sada već 70 godina definicija je učitelja.
Što kada učitelji ne znaju biti učitelji?
Ja zaista, iskreno mogu reći da sam s učiteljima i profesorima, većinom, imala sreće. Ipak, našli su se tu i oni čije predmete bih obožava, samo da ih ne predaju oni.
I da dragi učitelji i profesori, to kako se odnosite prema učenicima, i da li se vama raditi ili ne, jako utječe na to kako pojedini predmet percipiraju.
Ako se vama ne trudi, zašto mislite da učenici imaju više volje? I nije sramota priznati da nisu svi učitelji i pedagozi, iako bi trebali biti.
To što ste vi stručnjak u nekom području, ne znači da se znate odnositi prema hrpi poluodraslih ljudi koji su još uvijek razapeti između djetinjstva i odrastanja, a osim znanja morate znati prenjeti i lekcije, one životne.
Znamo da nije lako
Nije lako biti odgovoran za tuđu djecu, pogotovo ako ta djeca od kuće nisu ponijela dobar odgoj ili bar obzir prema ljudima oko sebe.
Drugi veliki problem su upravo roditelji koji ne žele čuti ni slova o svojoj djeci, koja su naravno anđeli i nikako ne mogu biti krivi za loše ocjene ili vladanje. Sve nam je jasno.
Ali prisjetite se u takvim trenutcima zašto ste postali učitelji, prisjetite se onih odlikaša koji su zbog vas postali uspješni odrasli ljudi, prisjetite se sve te dječice koja će vam tek doći, i prisjetite se ovakvih poput mene koji će jednog dana pisati o vama.
Dragi učitelji, sretan Vam vaš dan i hvala Vam na svemu.
