Svjedočanstva o ‘partizanskom oslobađanju Zagreba’: Silovanim ženama vadili i pekli srca…

1105

Sudionici povorke ‘Besmrtnog partizanskog odreda’ okupili su se u utorak na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, odakle su s fotografijama poginulih boraca NOB-a krenuli prema Trgu Republike Hrvatske, a novinarima se obratio i predsjednik SABA Franjo Habulin tvrdeći da je cilj povorke senzibilitet javnosti prema ljudima koji su svoje živote ugradili u slobodnu, tada Federalnu, a danas Republiku Hrvatsku. Naglasio je da prvi put organiziraju marš pod spomenutim nazivom, za Dan oslobođenja Zagreba koji se odvio prije 73 godine. Ujedno, najavio je i da će u srijedu u povodu Dana pobjede organizirati svečanu akademiju u Hrvatskom glazbenom zavodu. No, ne pišu svi povijest hrvatske metropole jednako, dok takozvani antifašisti priređuju svečanosti, članovi inicijative Krug za trg godinama ustaju na noge prisjećajući se zločina koji su se odvijali u Zagrebu kada je pao pod oslobođenje, o čemu postoje i brojna svjedočanstva, piše Dnevno.

Jezivi zločini u podsljemenskoj zoni priča su za sebe. Jedna takva jest i ona mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri književnika Mile Budaka. U djetinjstvu je Grozda doživjela zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je odlična učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju te pomagale svojim muškim “drugovima”, “mlade partizanke” su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o “zahvatima” pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen. Ovo je samo jedan od slučaja. Cijeli je Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i osakaćenih.

O zločinima partizanskih jedinica nakon ulaska u Zagreb postoje još neka svjedočanstva.

“Po naredbi ili u prisutnosti” operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ”likvidaciju” cjelokupne imućne obitelji s djecom i odmah potom ”obezbeđivali” useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ”narodnih neprijatelja”, ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine te uhićene ”neprijatelje” sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava. Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u kući Radić, u Gračecu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br. 25.

Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. ”Lajbek milicionari” i vojnici VI. divizije povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima te njihov sadržaj u dvorištu polijevali benzinom i spaljivali. Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakazivanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ”štapskom” dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ”gračanskom bordelu VI. divizije” pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turnuti papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima.

U navedenom je ”bordelu”, nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i lijepa Grozda Budak. Sličnu sudbinu doživjela je i njena rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića. O partizanskim zločinima svjedoči izvještaj Miroslava Haramie o ‘radu na pokapanju lešina i strvina na teritoriju Mjesnog Narodnog Odbora u Gračanima’. Dana 10. svibnja nakon što je svršila borba NOV tj. Jugoslavenske Armije i neprijateljske vojske koja je poražena, pristupilo se radu na pokapanju lešina i strvina, kojih je bivalo mnogo te da su predstavljale opasnost po zdravlje tamošnjeg stanovništva, ali i stanovništva Zagreba. Radovi su vršeni pod vodstvom Ferde Negra, pod nadzorom Haramija Miroslava obaju članova NOO Gračani pomoću tamošnjih seljaka koji su se odazvali pozivu. Sve lešine i strvine su pokopane na prikladnim mjestima uz prethodnu dezinfekciju krečnim mlijekom, kaporitom i lyzolom u propisno duboke jarke, te propisno zagrnute zemljom. U Pustodolu je ubijeno preko 500 djece u dobi od sedam do 15 godina, a radilo se o štićenicima Državnog zavoda odgoja djece, koja su u ratu ostala bez roditelja.

Jedan od svjedoka toga užasa je i Ivan Čičak Markov koji je u to doba bio domobran intendant-opskrbnik. On je pak progovarao o noći strave u bolnici Rebro te noći kada se Zagreb oslobađao.

”Oko jedan sat poslije ponoći došla je dežurna časna sestra s krunicom u ruci i rekla mi: Gospodine, partizani su opkolili bolnicu! Pošao sam k prozoru u namjeri da skočim, ali su me u tome spriječile časne sestre. Stigla su i ona dva bolničara i umirili me. Ujutro nam je naloženo da svi siđemo u krug bolnice i da se razvrstamo po rodovima vojske. Bolničari su me strpali u civile. Domobranima je odmah naloženo da ranjenike snose u bolnički podrum, da pripreme sve odjele za prijem ranjenih partizana. Zbog lijepog rukopisa mene su odredili da popisujem prispjele ranjenike, jer su bolničari svjedočili kako sam sakat u nogu, što sam ja i prihvatio. Kad su domobrani snijeli ranjenike, nekamo su ih otjerali. Oko 22 sata desetak naoružanih partizanki sišlo je u podrum k ranjenicima. Tukle su ih, maltretirale i izvrtale krevete ne osvrćući se na njihove jauke i zapomaganja. Jednoj partizanki od udaraca je ostao u pesnici zalomljen zub nekog ranjenika, pa je došla da joj se to izvadi. Dok je liječnik vadio, ja sam joj pridržavao ruku.

Nešto poslije ponoći, tj. 10. svibnja 1945, stigla su dva kamiona s partizanima koji su opkolili bolnicu. Premda u velikom strahu, ipak smo sve gledali s prozora. Doveli su i osam zarobljenih Nijemaca i poslali ih u podrum ranjenicima. Htio sam vidjeti što rade. Uzeo sam knjigu u koju sam uvodio prispjele partizanske ranjenike i krenuo k vratima. Partizan stražar dočekao me je sa psovkom i nije mi dao proći. Oštro sam mu rekao: Ti radi svoj posao, a mene pusti da ja radim svoj. Gdje je komandir? Na to me je pustio. Prošao sam na ulaz gdje su parkirani kamioni.

U prolazu sam vidio kako četiri njemačka zarobljenika na nosilima donose ranjenike, dvojica ih za ruke i noge ubacuju u kamione, a preostala dvojica na kamionu slažu ih pod ceradu jednog na drugoga, kao drva-cjepanice. Ranjenici su jaukali, zazivali Boga, sv. Antu, majku, žene, djecu i slično, na što se nitko nije obazirao. Pored njih je, dok su to radili, stajao jedan partizan s uperenim automatom u zarobljenike te moj prolazak nije ni primijetio. Čim sam ušao u bolnicu, pozlilo mi je od onoga što sam vidio. Sve sam ispričao časnoj sestri i dvojici bolničara i zamolio ih da šute. Kad su potovarili ranjenike, kamioni su krenuli prema Maksimiru i najednom se zaustavili. Gonjen znatiželjom krenuo sam u bolničkom mantilu iz bolničkoga kruga, ali me je stražar zaustavio. Vratio sam se u zgradu za bolničko osoblje i s balkona gledao kako ranjenike vade iz kamiona i bacaju u jamu jednoga na drugoga. Kad su ih povadili, na tu gomilu ranjenika pucali su iz automatskog oružja. Poslije su Nijemci zarobljenici zagrnuli jamu, iskopali sebi drugu u kojoj su oni postrijeljani. Prema nekim proračunima iz bolnice Rebro odvučeno je oko 280 ranjenika.”


Komentari