Beskućnika u Zagrebu ima, a za njihovu se dobrobit između ostalih, brine i Vesna Ribarić koja vodi Facebook grupu Od srca do srca za beskućnike i potrebite te redovito obilazi beskućnike diljem grada.
Nedavno je opisala nekoliko situacija kojima su svjedočili ona i njeni kolege.
“Evo dvije tužne priče koje je snimila naša Ksenija koja je preuzela brigu o Črnomercu dok sam odsutna. Čovjek spava na Črnomercu, nije se probudio kad sam mu pored glave stavila vrećicu s hranom. Kad sam se vraćala, još je spavao. U tramvaju čovjek čvrsto spava s glavom u kutu, u nenormalnom i neudobnom položaju, sav skvrčen, u natikačama, crvenih nogu i stopala, očito s nekom dermatološkom bolešću ili trombozom. Tko zna! Dakle, do kada će se ignorirati ovi ljudi, zar su stvarno nevidljivi”, stoji u objavi Facebook grupe.
Stoga smo u našoj Facebooka anketi pitali čitatelje portala Zagreb.info: “Mislite li da Grad Zagreb dovoljno dobro skrbi o beskućnicima?”.
Prepušteni ulici i milostinji
Brojni naši čitatelji smatraju da pomoć beskućnicima nije zadovoljavajuća.
“Ne, na žalost ti ljudi su prepušteni ulici i milostinji dobrih ljudi”, “Da skrbi, ne bi bili beskućnici”, “Ne nitko ne vodi brigu”, smatraju neki od komentara.
Jedna čitateljica je podrobnije objasnila svoje mišljenje.
“S obzirom koliko ih je vidljivo na cesti svakodnevno, ne izgleda kao da skrbi uopće. Definitivno je jasno kako je premalo kapaciteta da bi se zadovoljile njihove potrebe”, uvjerena je.
‘Koliko je pomoći kućnim ljubimcima’
Osim grada, na meti kritika su se našle i druge državne razine vlasti.
“Sve nadležne institucije od države do gradova su na tome trebale odavno više poraditi. Svaki čovjek može biti vrijedan i zajednici i sebi samom. Nehumano je ostaviti čovjeka pa što bude. Koliko puta smo vidjeli da se o napuštenim kućnim ljubimcima nadležne ustanove brinu, onda bi o čovjeku trebalo brinuti više nego do sada, ne zbog kućnih ljubimaca, nego zato jer je to normalno”, poručila je jedna čitateljica.
Neki idu toliko daleko da su za situaciju s beskućnicima prozvali cjelokupno društvo.
“Čim ima beskućnika, svi smo zakazali. U istinski suosjećajnom društvu niti jedan beskućnik ne bi trebao tako živjeti. Svi imaju pravo na dostojanstven i siguran život. Nije pitanje samo hrane i smještaja. Ne poduzimamo dovoljno kao zajednica da se to promijeni. Samo saniramo posljedice nažalost. Tužno smo društvo. Svako društvo je jako onoliko koliko je jak njen najslabiji pripadnik, a sretno koliko je sretan njen najranjiviji čovjek”, naveo je jedan čitatelj.
‘Kako da dođu do Kosnice?’
Dok su neki oblici gradske pomoći znani, upitno je kako do njih doći.
“Kako stići do prihvatilišta u Kosnicu? Ako si beskućnik, znači nemaš novaca, a Kosnica je druga zona i autobusi rijetko voze. Kako doći do tamo?”, zapitala se jedna čitateljica.
Nekima je teško procijeniti situaciju s beskućnicima.
“Ne bi ni hvalila, ni kudila. Ali koliko sam upućena, mislim da da, barem koliko znam o kuhinji na sv. Duhu”, osvrnula se jedna naša čitateljica.
Previše pomoći?
Neki smatraju da se potrebitima previše pomaže, ali napominju da situacija nije toliko jednostavna.
“Osobno, mislim da država ima i previše sluha za socijalno ugrožene osobe. U mnogim slučajevima i neopravdano. S druge strane oni koji nisu upućeni oni su na rubu egzistencije ali i nisu na teretu države jer se ne znaju i neće boriti za sebe. Ti se drže crkve. Svi znamo onu mamu plave kose s bebom u naručju. Godinama je prosila na uglu Draškovićeve i Jurišićeve, sreli smo se slučajno kod zubara u Gundulićevoj. Mi ljudi smo je prepoznali i u čudu gledali. Dama. Sestra sa šaltera nas je gledala i samo kimnula potvrdno glavom”, navela je jedna naša čitateljica.
Nije bila usamljena u mišljenju da treba smanjiti s pomaganjem.
“Radno sposobne niti ne treba pomagati, posla ima na sve strane. Pomaganjem radno sposobnog čovjeka činiš od njega invalida i nanosiš mu ne mjerljivu štetu”, Ti svi mladi beskućnici mogu raditi. Zagreb je tako prljav dok ovi na socijali sjede. Što ne počiste ulice?”, neki su od komentara.
No, brojni naprosto nisu htjeli ili mogli jednoznačno odgovoriti s da ili ne na našu anketu.
“Teško je o tome govoriti, svaka je priča za sebe i tužna. Puno njih je samih odabralo takav život, puno ih je protjerano i zanemareno od vlastitih obitelji. Osobno znam slučaj gdje su institucije odradile sve što je u njihovoj moći, dali im smještaj a oni su se svojom voljom opet vratili na cestu”, zaključila je jedna čitateljica.
