Sudski spor oko najstarije ljekarne u Zagrebu: Slavica Drobnić s Gradom se bori za obiteljsko nasljedstvo

Foto Zarko Basic / Pixsell

“K crnom orlu”, najstarija ljekarna u Zagrebu i gradska znamenitost u blizini kamenitih vrata, već je poznata po svojoj fascinantnoj povijesti, zbog koje je zaštićena kao kulturno dobro te i dan danas posluje. U njoj je radio Nicolò Alighieri, praunuk slavnog autora “Božanstvene komedije”, a prvog dana 1914. godine, Vjera Rojc-Katušić zajedno sa Žigom Ključecem postaje suvlasnicom ljekarne. Time je ušla u povijest prva žena u Hrvatskoj koja je bila farmaceutkinja i vlasnica ljekarne.

Iako ne i sama ljekarna, ljekarska djelatnost u Zagrebu dovedena u vezu s “K crnim orlom”, prvi put se spominje u dokumentu jedne parnice iz 1355. između talijanskog doseljenika i zagrebačkog krznara.

Povijest ljekarne koja se počela bilježiti jednom davnom sudskom parnicom također u današnjim danima svoje poprište dobiva u sudskom prepucavanju.

Oduzeto nasljedstvo

Kako piše Telegram, 84-godišnja Slavica Drobnić, potomkinja Vjere Rojc Katušić, javno je istupila ogorčena zbog nekoliko neuspjelih sudskih postupaka u kojemu nije uspjela povratiti ljekarnu. Živi u neposrednoj blizini ljekarne i nezadovoljno gleda kako netko drugi ostvaruje profit od te ljekarne, dok ona, zbog male mirovine, mora rasprodavati dio svojeg nasljedstva kako bi pokrila troškove naslijeđene kuće od preko 300 kvadrata.

Ljekarna je danas u vlasništvu grada Zagreba, a Dobronić je saznala kako grad na mjesečnoj bazi zarađuje ogromne novce na najmu prostora “K crnom orlu”. Njen otac, Vladimir Rojc bio je posljednji privatni vlasnik ljekarne. 1947. komunistička vlast bivše Jugoslavije oduzela mu je vlasništvo nad ljekarnom, te Drobnić smatra kako gradska najamnina od ljekarne pripada njoj, kao nasljednici.

Ugledna obitelj impresivne prošlosti

“Da, život moje obitelji je poput romana u nastavcima. Samo, na žalost, gotovo svi su umrli. Ispalo je da nije bilo puno nasljednika. Sretna sam zato što imam i sina i unuku, koja već ima uspješnu karijeru”, ocijenila je Drobnić povijest svoje obitelji za Telegram.

Vjera Rojc-Katušić njena je druga teta, a otac Vladimir otkupio je drugu polovicu ljekarne još kao student pošto Ključec navodno nije bio zadovoljan poslovanjem.

“Tata je u apoteci počeo raditi još tijekom studija farmacije. Onda je otkupio apoteku od svoje sestre i to zlatnim švicarskim francima. Otplaćivao ju je devet godina, a onda je 1923. konačno postao vlasnik”, pojašnjava Drobnić za Telegram.

Prisjetila se i kako je kao mala obožavala s ocem biti u ljekarni. Vladimir Rojc je ulagao puno u svoj posao. popravio je ponudu posebnim pripravcima koje je sam pripremao, reklamnim letcima i etiketama. U ponudi su bile kreme za ruke, čajevi, kapi za podizanje zdravlja, pa čak i lijekovi za životinje. Nasljednica Rojčevih je dobar dio reklama, letaka i uspomena na ta vremena sačuvala, ali ne i originalni znak koji je Vladimir Rojc dao izraditi.

“Prvi znak naslikao je Branko Šenoa. Pokušala sam doći to toga, ali nisam uspjela. Nestalo je netragom”, kazala je Drobnić.

Pored oca i tete, drugi članovi obitelji također su vodili vrlo uspješne živote i bili istaknuti članovi društva

Milan Rojc, poznati pravnik, možda je i najistaknutiji član obitelji. Bio je jedan od osnivača Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a također je sudjelovao u osnivanju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, kao i škole za crtanje iz koje se razvila današnja Akademija likovnih umjetnosti.  Od 1906. djelovao je kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu u ondašnjoj Zemaljskoj vladi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, funkcija koja je, kako Slavica Drobnić pojašnjava, bila slična ministru obrazovanja. Milan je također bio i poslanik Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Njena teta, bila je Nasta Rojc, cijenjena hrvatska slikarica, dok je stric Milovan Zoričić ostao zapamćen kao mecena, ugledni sportski djelatnik, pravnik koji je dogurao do haškog suca. Umjetnost nije strana ni samoj Slavici.

Iako joj mirovina danas nije dobra, Drobnić je s Dušanom Vukotićem surađivala na animiranom filmu “Surogat”, jedinom hrvatskom animiranom filmu nagrađenom Oskarom. Na poslu je upoznala i pokojnog supruga Slavka Drobnića, animatora napoznatijeg po maskoti jugotona koji najavljuje novu ploču.

Otkupljen posao, ne i prostor

Što se tiče konkretne pravne zavrzlame zbog kojega Slavica Drobnić ne može doći do svojeg nasljedstva, do sada je bila na četiri do pet rasprava.

“U ime Grada Zagreba dolazila je uvijek ista predstavnica i uvijek je ponavljala isto – da moj otac nije kupio prostor ljekarne, nego samo ljekarnički posao. Stvarno je bilo glupo slušati kako ponavlja stalno jedno te isto, zbog čega mi je na kraju puknuo film. Tražila sam ju da ipak nađe neki novi argument. No, sve to nije mi pomoglo. Svaki put sam izgubila sudski spor”, požalila se Drobnić Telegramu.

Prema argumentima Grada, iako je otkupljeni posao, Vladimir Rojc nije bio vlasnik prostora već je isti ostao u vlasništvu Slavičine tete, Vjere Rojc-Katušić. Tu krivnju, po njenoj ocjeni, snosi i tetin suprug jer nije ispravno naveo vlasništvo u dokumentima.
Drobnić se prisjetila kako je 1947. ljekarnu njenom ocu oduzelo Ministarstvo narodnog zdravlja.

“Ostao je bez nje iako je tijekom rata pomagao partizane. Jedna žena bi došla i samo pokazala vreću da ju napuni lijekovima. Nakon svega toga bacili su ga na ulicu. Ostao je s obitelji bez posla i bez plaće”, istaknula je.

Ipak, kako je Vladimir bio iznimno sposoban ljekarnik, komunistička vlast mu je dala da vodi ljekarnu u Vlaškoj ulici preko puta Petrove crkve. Pred kraj radnoga vijeka, dogurao je i do središnje ljekarne na Jelačiću.

Ljekarnička oprema donirana muzeju

Kao što sudski sporovi sa Zagrebom pokazuju, Slavica Drobnić nije dobila povrat svoje imovine nakon sloma komunizma.

Raspravu je htjela odnijeti i na Vrhovni sud, ali nije više imala novaca. Sugerirali su joj da se i javi Europskom sudu za ljudska prava, ali su je tamo ipak odbili jer nije bila na Vrhovnom sudu.

Prisjeća se kako je htjela pokrenuti i postupak na Vrhovnom sudu RH no nije imala više novaca. Na kraju su joj sugerirali da se obrati Europskom sudu za ljudska prava. Međutim, i tamo su ju odbili jer prije toga njezin slučaj nije bio na Vrhovnom sudu.

“Nisam znala da u Hrvatskoj moram proći sve sudske instance da bih se mogla obratiti Europskom sudu za ljudska prava. I, sve me to koštalo”, požalila se Drobnić Telegramu.

Naposljetku, dio opreme iz očeve ljekarne, priznato joj je kao očevo nasljedstvo, a ona je vraćenu opremu posudila Muzeju farmacije u Rijeci.

“Neki od dijelova te opreme i dalje se koriste u ljekarni, a ja od toga nemam ništa. Ne mogu shvatiti da mi se jednostavno ne vraća ono što mi pripada. Na inventurnom popisu navedeno je sve što je od opreme uzeto iz očeve ljekarne i na kraju mi je priznato da imam na to pravo. No, ipak nikada nisam dobila odštetu za to”, zaključila je Drobnić za Telegram.

Komentari