Od svibnja 2005. godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bih Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru. Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti – uvod je iz pisma koje je Vjesnikova novinarka Ana Rukavina, poslala svojoj prijateljici Nataši Filipec 8. studenog 2006. prije točno 15 godina.
Nažalost, unatoč hrabrosti i upornosti 29-godišnje novinarke, kao i svesrdnoj pomoći šire javnosti nakon objave pisma, Ana je ipak izgubila borbu protiv opake bolesti.
Pa ipak, Anina priča skrenula je pažnju na zloćudnu bolest raka krvi i utabala put zakladi Ana Rukavina. Kako Zaklada ističe, najveći problem 2006. predstavljao je nedovoljno razvijen sustav dobrovoljnog darivanja koštane srži u Hrvatskoj. U registru je tada bilo vrlo malo ljudi, uglavnom članova obitelji oboljelog, a ako koštanu srž ne može dati nitko iz obitelji, tada postupak traženja darivatelja izvan države, može trajati i pola godine.
Situacija je danas ipak bolja. Kako Zaklada Ane Rukavine ističe na svojoj web stranici, hrvatski registar darivatelja koštane srži, u trenutku pisanja ovoga članka broji 61 445 potencijalnih darivatelja te 6123 tipiziranih darivatelja koštane srži. Iz hrvatskog registra, također su dosad obavljene 142 transplantacije.
Ulazak u registar darivatelja je besplatan, a postupak tipizacije, poručuju iz Zaklade, vrlo jednostavan. Uzorak krvi za tipizaciju tkiva može se dati ili u KBC-u Zagreb ili jednom od 8 transfuzijskih centara, kao i u sklopu akcija Zaklede.
“Brojni građani koji su pomogli našoj Ani potaknuli su nas da pomognemo i drugim ljudima koji se liječe ili će se u budućnosti liječiti od ove zloćudne bolesti, te da pružimo podršku i informacije njihovim obiteljima i prijateljima. Svjesni da se svatko od nas može naći na toj listi potrebitih, pozivamo sve građane Republike Hrvatske da se uključe u humanitarne akcije Zaklade”, poručuje Zaklada na svojoj web stranici.
Nisam mogla to procesuirati
Nataša Filipec, prijateljica kojoj je Ana poslala pismo za Zagreb.info prisjetila se trenutka kada je primila pismo preko e-maila.
“Pola sata nisam mogla doći sebi. Bila sam na poslu i nisam to mogla procesuirati. Naposljetku sam nazvala Anu i rekla, to je to, ja ću to poslati. Ana je bila nesigurna je li pismo ok ili nije, ali rekla sam da ću ga poslati. Poslala sam ga i ubrzo mi se vratio s desetak adresa,” prisjetila se.
Screenshot / Zaklada Ana Rukavina
Pored Nataše, u pomoć Ani uključili su se i njeni brojni prijatelji, što iz školskih dana, što od kolega novinara i fotoreportera. Nataša je u to vrijeme, otkriva nam, radila u jednoj marketinškoj tvrtki, te je i tamo imala razne kontakte iz javnog života, poslovnog i medijskog svijeta. Anino pismo podijelila je lančanim e-mailom.
U to vrijeme dodala je, uopće nije znala što je leukemija. Ana je imala laganu temperaturu i osjećala se loše, te otišla liječniku. Naposljetku se Nataši javila i rekla: “Stara, imam leukemiju”.
“Bila je odvezena na Rebro i nismo znali što će se dogoditi. Bila je optimistična, energična, govorila kako će sve biti u redu, kako će to preboljeti, više je tješila i bodrila nas nego mi nju”, prepričala je Filipec.
Koliko se malo znalo o registru koštane srži tada, pokazuje kako niti Ana, niti Nataša, niti itko od njihovih prijatelja i poznanika nije znao da je u registru svega stotinjak ljudi. Od tada, cilj je bio sakupiti novce kako bi se Ana liječila izvan Hrvatske.
Filipec je ustvrdila kako se osjećala bespomoćno kada je doznala za nedostatak donatora. Sjetila se i kako je Ana, pored sebe, tada razmišljala i kako će pomoći drugima u istoj situaciji.
“Sjećam se detalja, održali smo aukciju fotografija za prikupljanje novaca i Ana je rekla kako sve što noj ne treba treba uplatiti djeci, koje je vidjela na odjelu. Puno ćelavih glava, ustvrdila je želeći im pomoći, bilo joj je teško to gledati”, prisjetila se Nataša topline svoje prijateljice.
Unatoč tome što je Ana 26. studenog, izgubila bitku, situacije je danas ipak puno bolja i nove generacije pacijenata s ovom zloćudnom bolesti, imaju puno više šansi za borbu i ozdravljenje.
Kao što i sama Nataša Filipovec zaključuje, njena prijateljica Ana Rukavina, svojim je primjerom zaslužna za podizanje svijesti i znanja o leukemiji u Hrvatskoj i bogatiji registar donatora koji svojom krvi, nekome mogu spasiti život.
Pismo Ane Rukavine Nataši Filipovec, u nastavku prenosimo u cijelosti:
Dobar dan,
ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru.
Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.
Sredinom 2005. kronično iscrpljenja završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kuci i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story.
Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici.
Pa, zar je moguće da vise nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreci svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo.
No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i sto je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško.
Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka.
Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji.
Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.
Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.
Zapravo mi je teško sročiti sto Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve sto sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama.
Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.
Želim vam ugodan dan!
Hvala!
Ana Rukavina
