Stanari Ilice 33, i godinu dana nakon potresa spavaju, kako kažu “na rate”. Budi ih svaki prolazak tramvaja i neprestano se pitaju nije li opet potres.
Za 24 sata, Tomislav Tomašević, prisjetio se tog 22. ožujka pa istaknuo kako su pritom gotovo svi članovi njegove obitelji ozlijeđeni, a danas se pak svi skupa bore protiv hrvatske birokracije.
U stanu u navedenoj zgradi naime boravio je kao zaštićeni najmoprimac, a kada je od Ministarstva zatražio subvencionirani stan, na isti nije imao pravo. Porušen strop i zabatni zid stoga o svom trošku popravio je i potrošio 30 tisuća kuna, no onda je došao petrinjski potres i sve bacio u vodu.
Obnovu će, zaključuje, opet platiti sam jer “u obnovu od države ne vjeruje”.
S druge strane, njegova susjeda, Ivana Rakamarić koja je na svu sreću prije 15 godina preuredila krovište koje ih je, kako tvrdi, i spasilo većih šteta od zagrebačkog potresa. No, onaj petrinjski natjerao je nju, ali i obitelj u podstanarstvo. Kada će se vratiti u svoj dom, ne zna, ali od države ne očekuje ništa. Tvrdi kako institucije ne funkcioniraju pa prepričava situaciju iz Gradskog komunalnog poduzeća gdje je pokušala podnijeti prijavu za povrat sredstava.
“Rekli su nam da možemo sami podnijeti prijavu za povrat sredstava ili da će oni to učiniti za nas, ali da moramo platiti 3000 kuna. Bila sam u šoku vidjevši da nam to žele naplatiti. Osim toga, nakon što smo sami predali prijavu, ništa nisu poduzimali. Ne očekujem da će se išta pokrenuti”, navela je.
I ona kao i susjed, obnovu su uzeli u svoje ruke. Planira naime podići kresdit od 300 tisuća kuna te obnoviti svoj dom.
“Trenutno plaćamo skelu 18.000 kuna mjesečno kako ne bi došlo do dodatnog urušavanja. Plaćat ćemo je dok ne prikupimo svu dokumentaciju za obnovu, a to ide sporo. Da bar država pokrije troškove konzervatora bez kojih ne možemo ništa raditi. Ali ni to nije moguće”, zaključuje.
