‘SRCE MI PUCA KADA IH VIDIM!’ Božić s Ivanom i 97 psića koji trebaju našu pomoć: ‘Problemi su golemi, ali ljubav je jača’

Foto: Doris Vučić

Božićno je jutro bilo obavijeno gustom maglom, a umjesto da smo iz kreveta pojurili otvarati poklone što su nas čekali ispod bora, odlučili smo iskusiti potpuno drugačiju vrstu blagdanske topline. Nakon dva i pol sata vožnje iz Zagreba stigli smo do Dvora na Uni gdje su nas odmah po izlasku iz auta dočekale neočekivane ovacije. Otprilike 50-ak pasa sjurilo se s vrha brijega prema velikim vratima i krenulo nas srdačno pozdravljati. ‘Uđi, pomazi me, daj nešto slatko, meni prvom’, govorili su nam kroz lavež, a mi smo već tog trenutka znali da ćemo ovaj Božić pamtiti kao najneobičniji u životu jer posjetili smo zaista jedinstveno mjesto u Hrvatskoj. Mjesto je to gdje se bezgranična ljubav osjeća baš svakog dana, a ne samo kada nas kalendar podsjeti da ‘ljubimo bližnjega svoga’.

Govorimo o Udruzi za zaštitu životinja Anima Dvor, gdje uz rijeku Unu na prostranom posjedu živi jedna jedinstvena, mala, ali velika obitelj. Osnivačica Udruge i humanitarka bez granica Ivana Begović, njezin partner Adrijan Pavlović i šestogodišnja im kćerkica Mila žive sa 97 pasa mješanaca i šest maca, spašenih iz okolnih sela, ali i šire. Lavovski je to posao koji traje od jutra do sutra, za koji Ivana ne prima nikakav novac osim donacija dobrih ljudi, no ponovno napustiti ove sada sretne životinjske duše unatoč problemima koji se ne prestaju gomilati jednostavno ne može.

“Planirala sam skrbiti o oko 20 pasa, no kada se po selima pročulo što radim ljudi su mi počeli po skrivećki u dvorište ubacivati štence, ozlijeđene i bolesne pse, lutalice… Bez pitanja. Srce mi puca kada ih vidim tako ranjene i tužne, no liječenje košta više nego što se može pokriti donacijama. Dan po dan, taj broj se popeo na 125. Pucali smo po šavovima, ali imali smo sreću da se jedan dio udomio. No, i dalje ih je 97, što je previše za kapacitete kojim raspolažemo”, govori nam Ivana dok sjedimo na kauču okruženi sa pet pasa koji pokušavaju dobiti svoju porciju češkanja.

Svi ovi dobro raspoloženi i umiljati psići, vidno oporavljeni od trauma, čekaju svoje srodne ljudske duše. No, udomljavanja ne idu idealnim tempom.

Foto: Doris Vučić

“Najveći je problem što je ‘Anima Dvor’ daleko od Zagreba, a nemaju svi potencijalni udomitelji svi mogućnosti prijevoza i slobodnog vremena. Plus mnoštvo je drugih udruga i azila koji su bliže. Isto je scenarij s volonterima čije pomoći uvijek nedostaje. No, s druge strane, da Ivane nema tko bi spasio sve te ostavljene i osamljene pse koji su besciljno tumarali ovim djelom Hrvatske”, objašnjava nam draga Kristina Kovačić, volonterka Udruge koja već pet godina slobodne dane koristi kako bi pomogla riješiti mnogobrojne probleme s kojima se ova velika familija muči. Čistila je Kristina prljave boxove, sadila voćnjak, prikupljala deke i potrepštine za pse, a i organizirala humanitarne partyje u Zagrebu. A sve da bi se konačno došlo do krajnjeg cilja.

Ivana već nekoliko godina pokušava okućnicu pretvoriti u azil kako bi imala zakonska prava kao i ostale ustanove koje skrbe o napuštenim njuškicama. Volje ima, ali glavna prepreka i dalje je novac. Zahvaljujući pomoći volontera i donacija dobrih ljudi uspjeli su u stražnji dio dvorišta montirati 20-ak boksova i u njima su psi koji se ne mogu kretati bez nadzora. Potrebno je još srediti septičku jamu, karantenu i nekoliko boksova kako bi Ivana se uopće mogla prijaviti da dobije status azila.

“To bi sve skupa koštalo 50.000 kuna, što nije malen iznos za obitelj koja živi od donacija. Psi dnevno pojedu 40 kilograma hrane, koštaju i veterinari pa se sve dodatno usporava”, pojašnjava Ivana. Općina Dvor, kaže nam  nažalost nikad nije cijenila njezin trud i financijski joj pomogla, iako je spasila mnogobrojne lutalice. No, na to je već navikla, a u ovu misiju ni nije krenula zbog profita. Kao ni Adrijan.

“Psi su nam kao djeca, svakog zovemo imenom i znamo ga u dušu. A i Mila ih jako voli, kao braća su joj”, veli Adrijan kojem je posao da uvodi reda ako primijeti razmirice u čoporu. Zima se osjeća u zraku, a par nema drugog izbora nego pustiti dio psića da spavaju u kući. A u krevet liježu s nadom da će dogodine sve biti drugačije.

“Čeka nas još puno posla da stignemo do cilja, borimo se svaki dan i nadamo se da će netko konačno prepoznati naš trud i pomoći nam”, zaključuje Ivana čije je zdravlje već ozbiljno narušeno. Prije nego što odlazi do štenca koje je netko odbacio prije tjedan dana za kraj nam sa smiješkom dobacuje: “To što sam ja sve s njima prošla stane u jednu podulju knjigu. Ali odakle mi vremena?”

Kako pomoći Ivani?

Svaki dan psi pojedu 40 kilograma hrane. Kako bi završili azil, treba im građevinski materijal, a najviše armatura, žice, cement, cerade, limovi. Za pse trebaju i deke, ručnike, krevetiće i bokseve te sredstva protiv parazita. Liječenje pasa puno košta pa im je neophodan i novac za veterinare. Svaka pomoć dobro im dođe, a novac im možete upltiti na račun Udruge za zaštitu životinja Anima Dvor – HR5224070001100005210, SWIFT: OTPVHR2X

Komentari