Još kao osnovnoškolac bavio se pisanjem pjesama, a tijekom srednjoškolskog obrazovanja s tim je hobijem prestao. Cijela situacija oko koronavirusa probudila je ponovno u njemu stare pisačke strasti. Siniša Juzba Juzbašić, kako mu glasi ime na Facebooku, rođeni je “Zagrepčanec” koji već duže vrijeme raduje Zagrepčane pjesmama, a od nedavno i pričama o poznatim ljudima koji su u njegovom životu, ali i u ulicama grada ostavili neizbrisiv trag.
Ovoga je puta odlučio sa sugrađanima podijeliti priču o Zeki na Facebook grupi Osamdesete u Zagrebu, dobrom duhu centra grada Zagreba koji je godinama krstario centrom, usporeno govorio, preživio tragediju i jednostavno kao da je odlučio, stvoriti svoj svijet, maknuti se od stvarnosti i zaštiti se od nepozvanih zluradih ljudi.
Njegovu priču prenosimo u cijelosti:
“Bok svima!
Da se malo odmorimo od pjesme, napisat ćemo i neke priče o ljudima, koji su nepozvani, tiho i skromno prokrstarili mojim životom ostavivši u njemu trajni pečat.
Bilo je tu svakakvih ljudi,ali ja sam uvek volio one obične,neobične ljude.Kao što ste pročitali, radio sam u Pingvinu, mjestu, koje je samo za sebe moglo knjigu napisati, a današnja priča je posvećena Zeki.
Ko je bio Zeko? Zeko je bio dobri duh centra grada Zagreba.Krstario je godinama centrom, usporeno govorio, preživio tragediju u svom životu i jednostavno kao da je odlučio, stvoriti svoj svijet, maknuti se od stvarnosti i zaštiti se od nepozvanih zluradih ljudi.Kažu da je bio lud, a ja to ne bih tako rekao.Za mene su ludi oni koji bezrazložno maltretiraju ljude oko sebe, a Zeko nije bio takav.Korpulentan, jače građe, lošeg imovinskog stanja, ali bogat duhom. Uvek isto obučen, u radnoj tamno plavoj odjeći, krstario je centrom i svi su ga znali. Nikada nije prosio, došao bi kod nas na Pingvin, zamolio našu metlu te produžio u svom smjeru, hodajući od lokala do lokala, pitajući da li može malo pomesti za simboličnu naknadu.
Pažljivo je meo i pošto je bio pušač, ukoliko bi vidio neizgoreni opušak, zastao i zapalio jednu, napola izgorenu cigaretu s otiskom karmina,ljubeći s njom usne neke gospođe, koja je taj čik nemarno odbacila.
Navečer bi ga znali vidjeti ispred Saloona, okruženog pivama, u nekoj njegovoj priči, ludom snu, kojeg je živio svaki dan. Pričao je i ponavljao stalno svoju tužnu priču, kao da se kroz nju pitao, imam li i ja pravo na komadić sreće na ovome svijetu.
Kao da ga sad vidim, kako pogrbljen šeta i čisti svoj Zagreb.
Jednog dana čuo sam da nas je napustio, otišao počistiti nebeske ulice i podijeliti i gore nesebično svoju dobrotu.
Bez Zeke dan nije bio potpun, a on je hodajući ispisivao svoj životni put, dotakavši svakog od nas, koji smo ga poznavali.
Bok Zeko!
