O unajmljivanju stana u Zagrebu mnogi mogu tek sanjati. Naime, izrazita orjentiranost tržištu naš je glavni grad učinila jednom od najnepovoljnijih metropola Europske unije. Rješenje je, piše Deutsche Welle, u drugačijoj stambenoj politici.
Ionako nezavidna pozicija zagrebačkih podstanara dodatno je otežana pandemijom i potresima. Iako je potražnja pala, stanovi za prodaju drže svoje visoke cijene, baš kao i oni u komercijalnom najmu. Očito je da su stambeni kvadrati presudnim dijelom okupljeni u vlasništvu banaka i većih prekupaca koji si mogu priuštiti čekanje dok potražnja ponovo ne poraste.
Kada je riječ o bankama, ne treba zaboraviti na probleme mnogih korisnika stambenih kredita. Riječ je o vlasnicima stanova čija je osnovna egzistencija ugrožena zbog nemogućnosti otplate duga. Najpoznatija među njima je valutna klauzula u vezi sa švicarskim frankom. “Pomažemo ljudima da kvalitetno tuže i dobiju svoj novac, tako da sad na sudovima ima preko 30 tisuća tužbi protiv banaka”, rekao je za Deutsche Welle saborski zastupnik Goran Aleksić, aktivist Udruge Franak.
Problem samih najmoprimaca naglašen je i nedostatkom kvalitetne javne stambene politike. Nije to slučaj samo u Zagrebu, ali je u glavnom gradu ipak najizraženiji. Grad Zagreb upravlja danas s oko sedam tisuća stanova, tj. s približno dva postotka od ukupnog broja.
Međutim, socijalno ugroženim korisnicima namijenjena je najviše polovica tog fonda. Grad nije od prodaje zaštitio ni one stanove koje daje u najam po socijalnoj osnovi, pa se stanje gradskog stambenog fonda stalno dinamično mijenja.
Najveći dio javnih gradskih stanova za najam, preko dvije tisuće, nalazi se danas u dva naselja na istočnom i južnom rubu Zagreba. Novi Jelkovec i Podbrežje donijeli su i novu negativnu specifičnost – konačna cijena tih stanova po kojoj ih Grad otkupljuje od vlastitog ZG Holdinga premašila je tržišnu cijenu novogradnje u tim četvrtima.
Iva Marčetić, arhitektica iz udruge Pravo na grad i autorica knjige “Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti”, napominje da drugi modeli nisu nepoznanica. “Tu bi se radilo o modelima stambenih zadruga i zemljišnih zaklada”, precizirala je Marčetić za DW.
“Gradsko bi zemljište, uz stroga pravila”, dodala je, “moglo biti ponuđeno kroz pravo građenja organizacijama i skupinama građana koji su voljni graditi neprofitne stambene kvadrate, odnosno stambene kvadrate koji koštaju onoliko koliko košta izgradnja – što je višestruko manje od ponude na tržištu. Pritom bi se Grad osigurao da se takvi stanovi dalje ne prodaju na tržištu jer bi kroz sustav zemljišnih zaklada zadržao upravljačka prava nad tako ponuđenim zemljištem”.
Tvrdi i kako pitanje najma na tržištu treba zakonski regulirati. “Jasno je da sadašnja situacija dovodi do iznimne prekarizacije podstanara, do prekomjernog zaduživanja i do toga da imamo najveći postotak mladih koji žive u roditeljskom domu i ne mogu si priuštiti osamostaljenje. Bez pametno formulirane stambene politike ne možemo govoriti o stabilnosti doma”, zaključuje arhitektica iz Prava na grad.
