Među djelima koje Bandić posjeduje su i ona Klementa Crnčića, Lea Juneka, Krste Hegedušića, Dušana Džamonje, ali i nekih nepoznatih autora. Bandićev odvjetnik kaže da to nisu njegove slike, već ih je on samo skladištio u svom stanu…
Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa potvrdilo je 24 sata da je otvorilo još jedan predmet u kojem će ispitati vrijednost i podrijetlo umjetnina zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.
Radi se o 45 umjetnina, mahom slika koje Bandić ne smije prodati jer ih je Županijski sud blokirao dok mu ne završe suđenja u aferi Agram, a sada prvi puta javnost može vidjeti i cjelokupni popis koji objavljujemo. Umjetnine su istražitelji pronašli u njegovom stanu u Bužanovoj, vikendici na Slavagori pored Samobora te u stanu u Španskom koji formalno ne pripada Bandiću.
Kako je za 24 sata potvrdio i nezavisni sudski vještak kojem su poslali popis, veliki broj njih vrijedi i preko 30.000 kuna, neke su i znatno vrjednije, a niti jednu od tih umjetnina Bandić nikada nije prijavio u imovinskoj kartici. Inače mu je to zakonska obveza ako su umjetnine njegove, pa čak i ako ih je dobio na dar. Ipak, dužnosnik ne smije primiti dar vrjedniji od 500 kuna, pa je Bandić ponovno u potencijalnom prekršaju.
Bandića je Povjerenstvu prijavio redatelj Dario Juričan. Poslao im je i cijeli popis umjetnina koje su blokirane odlukom suda te fotografiju koju je inače objavila Bandićeva kćer Anamaria, a na njoj se u stanu u Bužanovoj vidi slika našeg poznatog umjetnika Dušana Džamonje. U prijavi je pritom naveo da sigurno ta slika i slika “Marina” poznatog slikara Mencia Clementa Crnčića vrijede više od 30.000 kuna, što je limit iznad kojeg dužnosnik mora prijaviti umjetnine. Pozvao je Povjerenstvo da provjeri vrijednost umjetničkih dijela u Bandićevu posjedu.
“Predlažem i da ga se kao serijskog kršitelja Zakona o sprečavanju sukoba interesa propisno pomazi, te pozove da u što kraćem roku ispuni svoju imovinsku karticu i napokon postane bolja osoba čemu stremi”, stoji u Juričanovoj prijavi.
Razgovarali su i s Igorom Zidićem koji je već radio procjenu umjetnina, sudskim vještakom i poznatim kolekcionarom oko vrijednosti zbirke. Jedino je Zidić vidio i fotografije dijela, dok su druga dvojica rekli da su istražitelji napravili popis prilično loše jer nedostaju dimenzije i niz drugih podataka potrebnih za točnu procjenu. Svi se, međutim, slažu da je kolekcija “zbrda-zdola” i da se vidi da Bandić nema profil kolekcionara.
Zidić nam kaže da se više ne može sjetiti koliko je pojedinačno procijenio koju umjetninu, a da i ne može govoriti o konkretnim podacima jer je svoju ekspertizu dao USKOK-u i sudu, te će biti pozvan i da svjedoči.
“Bile su dvije do tri stvari istaknute vrijednosti vrhunskih autora, dosta ostalog ima skromnu vrijednost, ali ima i mnogo onih koji nemaju nikakvu vrijednost”, kaže Zidić koji ističe da su sve vrijednosti relativne zato što ovise o tržištu koje je sada na dnu i u Hrvatskoj nije razvijeno i organizirano.
Od autora koji iskaču inače svojom vrijednosti, a koji su u Bandićevoj kolekciji svakako ističe Lea Juneka, Clementa Crnčića, Krstu Hegedušića, ali i Dušana Džamonju i Edu Murtića, ali za potonju dvojicu ne može se sjetiti o kojim se djelima radi – od toga ovisi vrijednost.
Sudski vještak za umjetnost 20. stoljeća u koju spadaju sva zaplijenjena dijela, kaže pak nakon što je pregledao popis da ima barem 10-ak djela koja prelaze vrijednost 30.000 kuna, a neka poput dijela Juneka, Crnčića, Kulmera ili Hegedušića znatno premašuju taj iznos. Ističe još kao vrijedne autore Vatroslava Kuliša, Edu Murtića, Dušana Džamonju, Baneta Milenkovića, Josipa Biffela, Franu Šimunovića. Stavlja ogradu da nema fotografije, nema određene podatke koji istražitelji nisu naveli te ističe da ima autora čija je jedina vrijednost “njihov trud”.
“Teško je zato procijeniti ukupno vrijednost kolekcije, ali vidi se da je ona nasumično skupljena i da vlasnik nema profil kolekcionara”, kaže.
Kolekcionar s kojim su razgovarali pak kaže da se danas na tržištu i ne mogu postići tako velike cijene. To je glavna razlika u odnosu na vještaka. On gleda današnje stanje, a po njemu je najvrjedniji Crnčić za kojeg se može dobiti između pet i deset tisuća eura.
“Cijela ta zbirka je sklepana zbrda-zdola, prevladavaju beznačajni ili nepoznati autori. Za većinu njih se ne može naći kupac jer ih nitko ne traži”, kaže taj kolekcionar.
Pravu vrijednost će očito morati utvrditi sud, no, Bandićev odvjetnik Krešimir Krsnik kaže da vrijednost nije ni važna jer sve pobrojano i nije Bandićevo.
“I sam Zidić je rekao da ima dva-tri vrjednija dijela, a ostalo i ne bi nazvao umjetninama. Ali to nije ni važno jer te stvari nisu gradonačelnikove, nego od Zaklade za pomoć oboljelima od cerebrovaskularnih bolesti. I da je to istina već postoje i dokumenti i svjedočenja na sudu”, kaže Krsnik.
Inače, radi se o Zakladi koju je vodila Vida Demarin, a koju je osnovao Milan Bandić. Demarin je svjedočila na sudu da ju je Bandić pokušao nagovoriti preko odvjetnika da potpiše da su slike u vlasništvu Zaklade, ali ona je to odbila. Ako su stvarno u vlasništvu Zaklade, što su radile u Bandićevom stanu, vikendici i još jednom stanu.
“Pa Zaklada nije imala dovoljno mjesta za skladištiti ih, pa su bile tamo smještene do aukcija koje su trebale biti i kojima bi se financirala zaklada”, tvrdi Krsnik.
No, kako pričaju sugovornici iz kruga Milana Bandića, priča da su sve slike bile od Zaklade baš i ne drži vodu. Već smo opširno objavili kako gradonačelnik voli luksuz, da ima kuhinju od 50.000 eura, namještaj Fendi gdje jedan sofa vrijedi barem 20.000 eura, nosi skupa odjela i cipele, a sve to teško može pokriti svojim prihodima i plaćom. USKOK smatra da on raspolaže s još četiri tajna stana, uredio je kuće u Hercegovini…
Oni koji ga poznaju pričaju da kada se Bandić vrati s čestih putovanja u Rim, ili u Beč mora nabaviti dodatni kofer za svoje nove cipele, satove, odijela, kravate… Ali kako je on “čovjek iz naroda” uvijek ima spremne i poklone za svoje prijatelje te tako svoje najbliže suradnike zna iznenaditi s ponekim satom, talijanskim kožnim cipelama. Kako 24 sata saznaje od sugovornika iz kruga Milana Bandića, cipele se posebno naručuju i prave se od posebnih materijala, a cijene znaju biti i nekoliko tisuće eura, a ista situacija je i s odijelima.
“Većinu tih umjetnina je Bandić dobio od svojih prijatelja, kumova, suradnika. On se u umjetnost stvarno ne razumije. Njemu vam je najbitnije da je skupo. Ako je cijena visoka njemu je to znak da je dobro i to uzima. Treba naglasiti da većina slika su pokloni. Naime, Bandić uživa biti u društvu i svaki dan je u pokretu, sastaje se, večera, ali nikad ne pije. A kad je neka prigoda, rođendan, godišnjica nečega ili nešto drugi, njegovi suradnici i kumovi to ne zaboravljaju pa uvijek dolaze s nekim skupim poklonom”, priča sugovornik i nadodaje da je Bandić opsjednut luksuzom.
“On zaista voli skupe stvari i u tome puno uživa, ali ga ubija to što ne može javno pokazivati što sve ima. Kad nešto želi kupiti on to skoro nikada ne radi sam, već nazove nekoga koji potom preko trećega nabavlja tražene stvari”, priča sugovornik. Drugi sugovornik blizak Bandiću naglašava da je Mikijev pravi raskoš u njegovom rodnom kraju.
“Tu si je posebno dao oduška i nije štedio, sve je uredio po visokim ciframa, a i tamo ima vrijedne umjetnine. Uvijek je htio da se u selu zna da je uspio, a to je bogami i pokazao. Njegova kuća je zapravo dvorac, uređena do najsitnijeg detalja, nije žalio ni lipe”, ispričao je drugi sugovornik.
