PROŠLI SU PRAVI PAKAO Braća s Trešnjevke napustila su rodni grad i otišli braniti Vukovar: ‘Ne žalim niti sekunde’

Foto: HRT

Za Vukovar su se borili i oni, hrabri dečki s Trešnjevke. Braća Zdenko i Marijan Capek te 1991. godine odlučili su pomoći Gradu heroju. U autobusu koji je krenuo sa Zagrebačkog velesajma bilo je još hrabrih momaka. Svi su krenuli pjevajući, ali dolaskom do Ivankova zavladala je tišina. Do Vukovara su došli “Kukuruznim putem”, no tada nisu znali da ulaze u već razrušeni grad.

“Tu noć smo mi ušli u taj pakao Vukovara. Doslovce u pakao Vukovara. Danonoćna granatiranja, danonoćne borbe, danonoćni napadi sa zemlje i iz zraka”, naglasio je Zdenko u intervjuu za HRT.

Iako je neprijatelj bio jači, hrvatski branitelji imali su veliko srce i nisu htjeli pokleknuti. Marijan kaže da je svaki dan bio težak i da su se borbe vodile danonoćno. Kada su saznali da je poginuo zapovjednik Blago Zadro, bilo je jasno da su polagano pucale uzde. U tim danima bilo je najvažnije sačuvati svoju glavu.

Početkom studenog, situacija se dodatno zakomplicirala jer nisu mogli doći do informacija. Nakon par dana, Marijan je shvatio da je s kolegom ostao na zadnjoj crti obrane i da su se ostali povukli. Zdenko kaže da se u tim trenucima nije osjećao napušteno jer je bilo nerealno očekivati da će se netko uspjeti probiti do Vukovara. Prisjetio se iz pakla iz logora Stajićevo. Kaže da su batine bile svakodnevica i da su ljudi nestajali, a sve je bilo puno krvi.

“Ubili su jednog našeg branitelja, tukli su ga pendrekom, nisu ga tukli, lupali su ga u glavu, ne onom dužom stranom, već onom kraćom. Doslovce su se iživljavali dok čovjeku nije pukla lubanja. Bilo je krvi. Meni je to bilo na negdje pola metra. Srce mi je skoro stalo”, otkrio je Zdenko.

Nakon toga, braća Capek završavaju u logoru Srijemska Mitrovica, gdje su, kako kažu, uvjeti bili bolji, ali ispitivanja brutalna. Kada je došao Crveni križ, svi su branitelji osjetili olakšanje. Počele su razmjene zarobljenika, no hrabri Zagrepčani nisu bili na popisu. Ne skrivaju da ih je to ponekad i ljutilo, no nadu nisu gubili.

Kada je priznata Republika Hrvatska, 15. siječnja 1992. godine, branitelji u logoru su bili presretni, usprkos batinama koje su dobili, kaže Zdenko. Konačno, 22. svibnja iste godine, Capeki su konačno bili na popisu za razmjenu. Ubrzo su stigli u rodni Zagreb, no uz suze radosnice bilo je i situacija koje slamaju srce. Prizori majki, supruga i djece branitelja koji se nisu vratili, slomile su Marijana, kaže.

Braća Capak danas su posvećena radu u udrugama branitelja, a i nakon trideset godina, ne žale ni sekunde provedene u Vukovaru.

“Niti jedna sekunda žaljenja. Znači, isti moment, ista situacija, niti djelić sekunde razmišljanja da ne bi to ponovio. Imam trideset godina više, vjerojatno bih bio pametniji i vjerojatno ne bih ulazio kao Rambo”, zaključio je Marijan Capek za HRT.

Komentari