Nakon što je Petra Božić, supruga bivšeg boksača Stjepana Božića, otvoreno progovorila o borbi sa sustavom u kojem njihova kći s poteškoćama u razvoju više od godine dana čeka na terapiju, pokrenula se lavina reakcija.
Progovorili su i mnogi drugi roditelji koji prolaze isto što i Božići – skupocjene terapije plaćaju sami jer ne mogu čekati po godinu dana terapiju koja njihovoj djeci čim prije.
”Ona napreduje zahvaljujući tome što izdvajamo više tisuća kuna mjesečno da bi dobila sve potrebne terapije, a koje u potpunosti sami financiramo. Centar Tuškanac stavio nas je na listu čekanja za glazboterapiju i senzoriku, a predviđaju da bi možda tek iduće školske godine, dakle u rujnu 2023., došla na red. Centar Silver jedini ima terapiju sa psima, ali i listu čekanja od godinu i pol. Centar za autizam nas je odbio navodno zato što Emma nema autizam. U Polikliniku SUVAG smo tri puta slali uputnicu i molbu da Emmu prime na procjenu te uzmu u obzir za terapije, ali to se nije dogodilo. U Centru za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj odbili su nas za ranu intervenciju jer nemaju mjesta, ali su nam ponudili inicijalni razgovor kako bi Emmu uzeli u obzir za sezonu 2023./2024. Prijavili smo se za radnu terapiju i senzoriku u Klaićevoj bolnici gdje su liste čekanja minimalno godinu dana. Roditelji djece s poteškoćama u razvoju su očajni jer je sustav loš i rana intervencija postoji samo u teoriji, ne i u praksi. Najugroženija skupina ne dobiva skrb kakva je prijeko potrebna, a i u privatnim praksama sve su dulje liste čekanja”, u očaju je ispričala Petra Božić.
”Problem epidemioloških razmjera”
Isto je na svojoj koži doživjeli i naša čitateljica koja je svoje iskustvo napisala u jednom od komentara na društvenim mrežama.
”Sve što priča jako mi je poznato. Tko nema novaca, dijete mu je osuđeno na stagnaciju ili čak regresiju. Strašni su to novci koji roditelji troše. Nažalost, rad s djecom s posebnim potrebama je postao ogroman biznis, stručnih i nestručnih ljudi. Država se i dalje pravi kao da ne postoje djeca s posebnim potrebama. Nešto sitno riješe da začepe usta roditeljima, a ovi jadni kožu sa sebe skidaju da pronađu jedan sat tjedno za logopeda i ne pitaju cijenu. Problem djece s posebnim potrebama je poprimio epidemiološke razmjere. O tome se piše samo ako je dijete poznate ili javne ličnosti, zato se ne dobiva slika stvarnog problema. Roditelji razmjenjuju iskustva po raznim Facebook grupama jer samo se oni međusobno razumiju, državu u principu nije briga. Kome će ta djeca kada odrasti ostati na brigu? Ovakvoj državi?”, napisala je.
”Sve što smo trebali plaćali smo sami”
Javila se i majka dječaka koja je otkrila da za svojeg sina terapije mjesečno plaća i po nekoliko tisuća kuna.
”Sve što smo trebali za svoju djecu plaćali smo isključivo sami! I logopeda i fizioterapeuta! Okice su im bile u jako lošem stanju, astigmatizam i strabizam. Samo za vježbice smo trebali čekati više od godinu dana, a naravno i sve preglede prije 25 godina smo plaćali sami! Defektologa smo osam godina plaćali sami, svaki dan je dolazila! Bogu hvala nekako smo nalazili novce da to sve poplaćamo jer drugog izbora nije bilo! Tko zna kako bi naše kćeri napredovale da sve što smo mogli nismo dali za njihov napredak”, ispričala je još jedna majka.
”Nešto se hitno mora promijeniti”
Jedna je pak zahvalna samo na tome što je otišla iz Hrvatske u drugu zemlju u kojoj je adekvatnu pomoć dobila odmah.
”Majka sam djeteta s poteškoćama u razvoju i zahvalna sam do neba i nazad što zivimo u Njemačkoj. Moje dijete ima ergo terapije, logopeda i defektologa tri puta tjedno (osiguranje pokriva sve). Također ide u inkluzivni vrtić gdje je u grupi 12 djece i pet teta. Moram napomenuti da živimo u ‘selendri’ od 47.000 stanovnika. Roditelji djece s poteškoćama u razvoju i sama djeca su u Hrvatskoj prepušteni sami sebi. Nešto se hitno mora promijeniti. Šaljem veliki zagrljaj Petri i njezinoj obitelji. Velika je stvar javno govoriti o ovom gorućem problemu”, napisala je.
O problemu zvanom liste čekanja kada su u pitanju djeca kojima je pomoć potrebna odmah upit smo poslali i resornom ministarstvu, no oni su nam kratko odgovorili da se obratimo Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, što smo i učinili. Odgovor HZZO-a ćemo objaviti čim ga zaprimimo.
