U mjestu gdje parkiramo auto i odemo u topli dom, svoj je krov nad glavom pronašla jedna Zagrepčanka (56). U mračnoj garaži jednog zagrebačkog kompleksa, Marija (ime nastalo za potrebe članka, željela je ostati anonimna) živi još od 2015. godine, piše HRT. No, Marija nije jedina. Naime, tvrdi da u garažama u istom kompleksu žive i drugi ljudi s teškom sudbinom.
Prostor održava urednim, usprkos vlazi i činjenici da nema ni pravi krevet. Trenutno je zaposlena kao čistačica.
Garažu plaća 500 kuna mjesečno
„Plaća je 3600, tako nešto. Kad je bila korona, onda su nam smanjili plaću, rekli su – nećemo vam davati više od 3200, i tako je bilo par mjeseci, i onda kad je prošla korona, malo su povisili. Redovna je plaća takva, ali ako imaš bolovanje, normalno da je manja“, objašnjava Marija, a zbog problema sa zdravljem to joj nažalost nije strano.
Njezina primanja nisu dovoljna da si pronađe stan, a garažu plaća 500 kuna mjesečno.
„Plaćam pogrebno 150 kuna, dopunsko 80 kuna i još imam pokaz svaki mjesec 360 kuna. Dok platiš podstanarstvo, onda ti od plaće ostane ono malo i s tim se pokrivaj kako možeš. Bila sam puno bez posla. Išla sam na socijalnu pomoć, malo mi je država pomagala, ali ti ne možeš sustići. Dok platiš podstanarstvo, tebi ne ostane za hranu“, priča.
„Obilazila sam svaki kontejner“
Rodom je iz susjedne Bosne i Hercegovine, a u Zagreb je osamdesetih godina došla trbuhom za kruhom.
„Nekako sam radila, zaposlila se, živjela. Onda su počeli neki štrajkovi, onda je počeo rat, ostala sam bez dokumenata, bez posla“, priča i otkriva da joj je tijekom rata bilo jako teško te da je obilazila svaki kontejner ne bi li nešto pojela.
Kako joj je garaža postala dom?
Nakon rata mijenjala je poslove, a na jednom radnom mjestu poslodavac joj je ostao dužan 500 odrađenih sati. Marija se usprkos nedaćama nekako snalazila i živjela kao podstanar. Radila je na crno, čistila što god je trebalo. Zatim je počela raditi kao prodavačica novina koje su bile skladištene u garaži jedne zgrade koja joj je kasnije postala dom.
„Morala sam zato što nisam imala redovnu plaću, nisam imala čime plaćati, i onda moraš, prisiljen si“, kaže Marija.
Nije joj bilo lako priviknuti se na život u garaži, no s vremenom je od toga što joj je dostupno napravila svoj dom. Struju ima, ponekad si skuha nešto na rešou, nuždu obavlja u WC-u koji se nalazi u kompleksu zgrada, a kupa se i pere rublje u garaži. Kaže da se nekako prilagodila, ali da zbog otvorenih vrata zna imati problema s lopovima koji su joj više puta ukrali boce.
„Šutim i trpim, što da velim“, njezin je odgovor na pitanje kakav je život u garaži.
S nižim temperaturama, postaje teže. Marija priča da su joj dobre žene nosile jakne, poplune i kapute kako bi se umotala.
Njezina obitelj ne zna gdje živi
Za vrijeme rata, dijagnosticirana joj je šećerna bolest, što joj dodatno otežava situaciju. Dva puta se onesvijestila, a ispričala je kako je to izgledalo kada je ostala bez svijesti čak četiri i pol sata.
„Nemaš snage, kao da sva snaga izađe iz tijela. Jedva sam hodala. I sad, treći put se pazim. Ne znam kako će dalje ići. Zato sam javila socijalnoj radnici da mi nekoga pošalje, da me netko obiđe. Zimi je hladno tu spavati“, kaže Marija.
Pije lijekove, uzima inzulin, a mora i paziti na prehranu. Stambeno pitanje, Marija bi rado riješila, ali firma u kojoj radi, već osam godina, ne želi ju primiti za stalno te ne može podići kredit. Smatra i da je prekasno da nađe bolji posao zbog svojih godina. Koliko je skromna ova žena svjedoči činjenica da ni njezina obitelj ne zna da ona živi u garaži. Ne želi da brinu, ali ju je i sram, piše HRT.
U rodni kraj se ne bih vratila, barem ne do mirovine.
„Da sam tu tolike godine dala da bih sad išla u Bosnu. Kad tu odem u penziju, onda mogu odlučiti da idem živjeti negdje na selo. Dok ne dođe penzija, ne idem nikamo“, kaže, a ni u Austriju, gdje je radila, ne bi ponovno otišla.
„Ne bih nikada. Da mi netko ponudi bilo koju državu da odem. Ja sam tu svoj život dala i nema dalje priče. Da mi netko bilo što nudi, cijelu Ameriku, cijeli svijet – ma kakvi! Ne bih otišla jer znam da sam tu oboljela i dala svoj život. Dat ću sve od sebe da i dalje budem tu dok budem mogla pa ću vidjeti dalje kako Bog odredi“, zaključuje.
