Tajanstvene priče uvijek bude znatiželju i maštu – želimo znati sve detalje, bili praznovjerni ili ne. Za takve, znatiželjne duše, na Facebooku postoji grupa “Tajanstvena Hrvatska” gdje se dijele tajanstvene i mistične priče o raznim mjestima diljem Hrvatske. Jedna takva objavljena je u istoj grupi, a objavu prenosimo u cijelosti:
“Bisag je bio utvrda, dvor i mjesto inspiracije. Na temeljima starih, kroz stoljeća je građeno novo, sve do trena kada je Bisag porušen i zapaljen počeo nestajati. Kamen po kamen, ciglu po ciglu, sve dok nije postao ono što je danas – gotovo zaboravljena ruševina u kojoj je svojedobno nastao i dio opere Ero s onoga svijeta.
Povijest ovog srednjovjekovnog grada koji je barokizacijom pretvoren u dvorac veoma je stara. Kada je sagrađen nije poznato, ali se zna da je kao nizinski utvrđeni grad postojao potkraj 14. stoljeća. U 15. stoljeću je najvažniji burg uz rijeku Lonju, a u 16. i 17. stoljeću Bisag je kastrum u kojem se odvija intenzivan život.
Tokom svojeg dugog trajanja, usljed ženidbenih veza, smjenjivala su se prezimena gospodara -Bisaški, Kaštelanović, Ratkaj, Zemčejev, Bradač, Gottal, Patačić, Keglević, Zrinski, Janković….
Obitelj Drašković dvorac je držala u posjedu sve do kraja 19. stoljeća kad je uslijed prezaduženosti pao u ruke jedne mađarske banke. Posljednji gospodar Bisaga, grof Josip Drašković, ponio je iz grobnica u kapeli Sv. Florijana i lijesove svojih predaka.
Od 1932. do 1941. godine nalazi se u vlasništvu književnika Milana Begovića koji je u njemu, između ostalog, pisao libreto za najpoznatiju hrvatsku operu “Ero s onoga svijeta”.
Za Bisag je važan i Grof Edgar Bouree de Corberon, savjetnik i prijatelj bana Josipa Jelačića, pustolov i zaštitnik hrvatske kulture. Grofova želja je bila da se pokopa u Bisagu, iako ga je smrt zatekla nedaleko od Beča. Ipak, 1861., tijelo mu je dovezeno i položeno u kriptu Draškovića ispod Kapele Sv. Florijana. Do današnjih dana ostao je jedini u zatrpanoj kripti kapele Bisaga.
Prema pričama mještana, ljudi su njegov grob nekoliko puta oskvrnuli misleći da će u grobu pronaći kakve dragocjenosti. Zbog takvih vandalskih postupaka mještana, duh grofa de Corberona uzrokovao je bujanje rijeke Lonje i poplave okolnog područja. Na starinski blagdan Kraljeva u kapeli su se palile svijeće za pokoj duše Edgara de Corberona.
Danas je Bisag ruševina s ostacima dviju kula i kapele u kojoj se još uvijek očuvalo nekoliko zidnih slika s prizorima iz Kristova života. U njoj su bila položena tijela predaka grofa Draškovića koja su kasnije prenesena u Veliki Bukovec, gdje su Draškovići također imali posjed.
Očuvalo se i nekoliko gospodarskih objekata, od kojih je najzanimljivija dvokatna žitnica. Od velikog perivoja oko dvorca ostalo je tek poneko drvo. Iako se nalazi uz cestu Varaždin-Zagreb i spomenik je nulte kategorije, nitko se nije dovoljno zainteresirao za njegovu obnovu, nego iz dana u dan polako nestaje.”
