Priča o nemoćnoj starici i Zagrepčaninu od koje ćete se naježiti

FOTO: Pixabay / Ilustracija

Na kraju dana broje se dobra djela i topao osmijeh.

Mnogim je našim sugrađanima danas jedina sigurna luka sivi zidić u nekoj od ulica ili pak hladni pločnik na kojem traže malo odmora od teškog bremena kojeg nose na svojim izmučenim leđima.

Sve je više nesretnih sudbina, okolnosti koje su se loše poklopile ili samo krivih životnih odabira koje svi mi ponekad činimo. Godine prolaze, životne nedaće sve su teže za nositi se s njima, no borba sa životom ne prestaje.

Ovaj grad ima veliko srce, a njegovi dobročinitelji su ti koji nesretnim sugrađanima pomažu da prebrode još jedan tmuran dan.  Osnovne ljudske potrebe nešto je što mnogima i danas nedostaje. Nemaju topli obrok, pitku vodu, krov nad glavom…

Pritisnuti vlastitom borbom za egzistenciju i raznim životnim nedaćama, često zanemarimo one kojima je potrebna naša pomoć. I oni su ljudi, iako su ih životne okolnosti dovele do ovoga, potrebna im je topla riječ i korica kruha, koje vraćaju vjeru u čovječanstvo. Ljudi smo, satkani od emocija, spletom okolnosti suočeni sa raznim životnim nedaćama.

Svoj je emotivni susret s nemoćnom staricom u Zagrebu sa svojim sugrađanima javno podijelio slobodni novinar Marin Vlahović, a njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

Sjedimo danas žena i ja na punoj terasi jednog kafića u Zagrebu. Rijetki su trenuci kad možemo nakratko zastavi i sjesti, a ovo je bio jedan takav. Najstariji sin na moru s bakom, mlađi na terapiji, a najmlađi s nama, štruca kruha od osam mjeseci. Preko ceste smo ugledali staru ženu. Na glavi je imala slamnati šešir. Jednom rukom držala je kolica a drugog se oslanjala na štaku. Stala se kraj nekog grmlja, u hlad. Stoji i ne miče se. A vidi se iz kafića kako jedva stoji. Pošto je kafić bio pun ljudi, nadao sam se iskreno kako će netko drugi ustati i prići joj, pitati je može li kako pomoći? Je li joj možda pozlilo od sparine ili se izgubila? Ali nitko ništa. Onda mi žena kaže, ajde odi vidi je li s njom sve u redu. Prešao sam cestu, nekoliko malih koraka za čovjeka, ali izgleda velikih za tu gospođu.

-Gospođo, jeste li dobro? Mogu li vam kako pomoći?

-Išla sam kupiti kruh, a onda sad vidim da nemam novce kod sebe, a i ne znam mogu li sama nazad do stana.

-Nema problema gospođo, evo vam 20 kuna za kruh, nije problem.

-Gospodine, ne želim vaših dvadeset kuna. Meni treba tri kune za pola, polu-bijelog kruha.

-Pa dobro, ovo vam je onda i za sutra.

-Ne mogu to uzeti. Vi imate djecu. Čuvajte novac za svoju djecu.

-Gospođo ništa vi ne brinite, ajmo sad po kruh, pa ću vas onda otpratiti.

Mučilo ju je tih dvadeset kuna što sam joj dao, ali me primila ipak ispod ruke i onda smo lagano krenuli zajedno hodati. Ta njena ruka, je toliko suha i hrapava da sam imao osjećaj kako pridržavam ispod nadlaktice granu od drveta. Ali nije to drvo, nego čovjek, žena. Takvima poput nje je zapravo najgore. Jer nisu navikli prositi, niti moliti pomoć pa onda samo stoje izbezumljeno nasred ulice nadajući se kako će ih netko primijetiti. Od mjesta gdje smo krenuli skupa koračati, do stana i trgovine koja je doslovno pet metara dalje, nema ni stotinu metara udaljenosti, ali put je ipak trajao jer kretali smo se polako.

U tim minutama, rekli smo nešto, ali mnogo više je rečeno u kratkim pauzama tišine. Njoj valjda kroz glavu prolazi čitav život, sjećanja, a meni dođem da opsujem i život i državu i sve skupa kada vidim u kakvoj očajnoj situaciji ti naši starci žive, odnosno životare. Kratko smo se razdvojili ispred ulaza u njenu zgradu, jer sam skoknuo prvo do trgovine. Tamo više nije bilo polu-bijelog kruha, nego samo polovica kukuruznog pa sam joj to kupio. Otključala je vrata haustora. Ušli smo u lift i odvezli se na prvi kat. Tamo starica izgleda živi sama. Tu smo se rastali.

Čitavo vrijeme mi je zahvaljivala, suvišno i previše te ponavljala kako me sam Bog poslao a ja si mislim ma poslala me žena, digla s kave koju rijetko kad u miru popijem… Doduše, možda je Bog ženu davno poslao meni, pa starica i nije posve u krivu. Stanje u državi je tako da smo svi uglavnom opterećeni svojim problemima. Neki ih imaju više, drugi manje ali svima su njihovi najveći. Zbog te fokusiranosti na sebe, više ni ne vidimo druge ljude. A tko ne vidi ljude, taj ne može naći ni čovjeka. Kako u drugima, tako ni u sebi

Komentari

Komentari