Sami, nezaštićeni, marginalizirani.. Riječ je o beskućnicima, tihim dušama hrvatskog društva koje šute i strpljivo podnose svoju životnu patnju. Glavni protagonist naše priče je upravo beskućnik, čovjek koji “životari” po prostorima Glavnog kolodvora.
Beskućništvo u Hrvatskoj postaje sve veći problem. Kapaciteti prihvatilišta i prenoćišta kojih je trenutno jedanaest u Hrvatskoj ne mogu prihvatiti dovoljan broj osoba bez smještaja. U jedanaest hrvatskih prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike, njih može biti smješteno četiristo i pedeset. Ipak većina beskućnika ne uspije doći do svog mjesta u prihvatilištu, pa se snalaze kako god znaju i umiju. Idriz je jedan od njih, Makedonac koji luta zagrebačkim ulicama već dugi niz godina.
Kako nismo mogli saznati nešto detaljnije od Idriza, riječi smo iz njega doslovno morali čupati. Na upit o tome koliko dugo ovako živi, Idriz nam je odgovorio kako ovako živi već desetak godina. Također, na upit ima li obitelj, prijatelje ili nekoga tko mu je od pomoći Idriz nam je skromno odgovorio, “Imo sam ženu, djecu i sad više nemam”. Na upit o tome gdje su mu žena i djeca sada, Idriz je rekao kako su mu djeca u udomiteljstvu, a žena na ulici.
Napustila ga žena
Kako je loša ekonomska situacija najčešći razlog zbog čega ljudi završavaju na ulici, ipak razlozi mogu biti i druge prirode. Bolest, loši uvjeti života ili naprosto peh u životu mogu svakog čovjeka neovisno o tome kakav je dosad imao život dovesti u ovakvu situaciju. Da u Hrvatskoj raste broj beskućnika, potvrđuje činjenica kako ih sve više traži smještaj u prihvatilištima. Na upit o tome što ga je dovelo u ovu situaciju, Idriz je rekao:“Eto, žena me je napustila i ja sam tako kako jesam”.
Budućnost svakog beskućnika itekako je neizvjesna i svaki dan za njih može biti posljednji jer ne znaju što ih čeka i hoće li prikupiti dovoljno novčića za barem jedan obrok. Iako su na marginama društva i slomljenog dostojanstva, ovim ljudima barem nitko ne može oduzeti nadu u bolje sutra.
Idriz ovako vidi svoju budućnost:“Ne znam ni sam što me čeka, ne znam”, a na pitanje o tome ima li neki kontakt preko kojeg bismo mu možda mogli pružiti pomoć rekao je samo”e to bi bilo u redu”, ne kazavši ništa više. Ono što smo još saznali od ovog skromnog čovjeka je to da je od svog rođenja u Zagrebu, a u životu je radio kao čistač cipela.
Tragične sudbine ovakvih ljudi dovode nas u situaciju da se zapitamo koliko često smo mi nezadovoljni zbog nevažnih stvari. Ovakvi primjeri tjeraju nas da malo dublje promislimo o sebi i svojim sitnim poteškoćama na koje se tako često žalimo. Većina nas uopće ne razmišlja o tome kako bi bilo provesti barem jednu noć bez kune u džepu, udobnog kreveta i tople sobe. Ipak, kad bismo se našli u takvoj situaciji, vjerojatno bismo drugačije razmišljali i postupali.
