“Baraba i njegov radnik su bili dolje i on se zaletio svom snagom na mene, luđački pogled, bacio me na zemlju, lupio me kolcem po glavi, dojurio je njegov radnik u pomoć njemu tada me i on zviznuo, skoro da nije moj muž dojurio”, ispričala je Ružica.
Sljedećega tjedna na javnu raspravu idu izmjene zakona o zaštiti životinja, no, u njima neće biti spominjana zlostavljanja i usmrćivanja pasa u romskim naseljima, problemu kastracije stotina tisuća lutalica kao ni katastrofalna stanja u gotovo svim azilima.
Baš nitko ne kontrolira milijunske iznose koji se redovito isplaćuju vlasnicima privatnih azila za pse. Po jednom psu, oni se na mjesec znaju penjati i do vrtoglavih 6000 kuna. To je naravno, novac poreznih obveznika. Nakon priče Provjerenog, jedan je privatnik izgubio koncesiju, a uz to je izgubio i živce pa se okomio i pretukao susjede koji su pse pokušali spasiti iz njegova azila. Nažalost tim se problemom ne bavi nitko jer je trenutno u centru pozornosti briga oko zbrinjavanju i uzgoju činčila.
Naime, jedini povod za dopunu zakona o zaštiti životinja jest baš taj o činčilama, dok milijunski iznosi koje građani odvajaju za spomenute probleme s azilima i napuštenim životinjama ne nalaze u vidokrugu države.
Taj se problem prebacio na lokalne zajednice koje sklapaju ugovore s privatnim vlasnicima skloništa. Njima se godinama uplaćuju milijuni kuna, a psi iz tih azila izlaze bolesni, traumatizirani i kastrirani. Zakoni se po tome pitanju kako vidimo neće mijenjati.
“Zaletio se svom snagom na mene, luđački pogled, bacio me na zemlju”
Upravo je zbog jednog takvog slučaja loše brige o psima nastradala i Ružica Žager koju je spomenuti vlasnik azila prebio jer je pokušala spasiti jadne pse. “Mi smo htjeli pomoći životinji pa sam lijepo nastradala ovaj puta ja”, rekla je Ružica Žager, a potom pojasnila kako je izgledao nasilnički čin, “Baraba i njegov radnik su bili dolje i on se zaletio svom snagom na mene, luđački pogled, bacio me na zemlju, lupio me kolcem po glavi, dojurio je njegov radnik u pomoć njemu tada me i on zviznuo, skoro da nije moj muž dojurio”, ispričala je Ružica.
Čovjek kojeg Ružica optužuje je njezin susjed, a ujedno i vlasnik azila u Pokupskom Cerju. Napad se dogodio nakon što je Provjereno napravilo prilog o njemu, a on je potom izgubio koncesiju za “zbrinjavanje” pasa. Drugim riječima izgubio je posao vrijedan milijune. Obitelj Žager tvrdi kako je on i inače sklon ekscesima i ispadima, ali da mu je nakon priloga prekipjelo i kako je izgubio kontrolu.
“Zamahnuo je kolcem na ženu i ja sam uspio to skrenuti. Krenuo je prema meni“, kazao je Ružičin suprug, a nadovezala se Ružica, “Meni je jedan veliki upitnik iznad glave što on radi životinjama u skloništu, koje ja čujem kad cvile, tule, zavijaju, kad je on mene opalio kad je on krenuo na mene”, kaže Ružica.
Žageri su napad prijavili policiji koja je potom izašla na teren i pozvala hitnu, ali kako su ozljede koje joj je nanio vlasnik azila ocijenjene kao lakše, riječ je tek o prekršaju.
Nitko ih ne kontrolira, mogu izvlačiti milijune
Primjer azila Pokupsko Cerje jasan je primjer provođenja samovolje vlasnika skloništa za životinje, no, ono što je iznenađuje jest to da u centru pozornosti nije interes privatnika već lokalnih vlasti.
“Mi imamo ugovor paušalni godišnje 600 tisuća što znači da je mjesečno 50 plus PDV, posao koji on obavi dalje nas ne interesira”, rekla je pročelnica z poljoprivredu. Što bi značilo da Ministarstvo poljoprivrede uopće ne vodi brigu, kontrolu ni evidenciju s koliko je općina i gradova sklonište sklopilo ugovor, a to bi dalje značilo kako mogu od lokalnih zajednica na godinu izvlačiti milijune.
Valja naglasiti kako su psi lutalice javni problem koji je nastao ne samo zbog nesavjesnog ponašanja pojedinaca, već i zbog toga što ne postoje sankcije za takvo ponašanje. Hrvatska, naime, broji oko 350 tisuća registriranih pasa, ali se zapravo misli kako ih ima oko milijun. Ta se šokantna brojka neće smanjiti dokle god se ne riješi problem kastracije i sterilizacije, a on se neće tako skoro riješiti jer općine nemaju novca da sufinanciraju građanima tu uslugu.
No, kada bi se to činilo potreba za azilima bi se u svega nekoliko godina spustila na minimum, a samim time bi i izdaci bili manji, znači uštedilo bi se. No, za to nikoga nije briga. Zakon ili bolje rečeno tumač će, kao se čini, i dalje ostati kakav i je, prilagodljiv svima osim onima koje treba štititi.
