Helga Vlahović, urednica i voditeljica na HRT-u
“Bože, kakvo pitanje! Pa valjda se rodni grad voli “pod normalno.” Kao roditelji. Valjda.
Ipak, ono što u sebi nosimo gotovo kao genetsku šifru pokušavamo artikulirati u svima razumljive simbole, nailazimo na poteškoće. Kako iskazati tanana zapažanja koja elektronskom brzinom prođu kroz naš mozak, izazovu određeno raspoloženje, ali svjesno neupamćena tek kasnije prizovu dobro poznati daja vue. (…)
Studentski centar 1961. Izložba Miljenka Stančića, presudna za izbor mog studija – povijesti umjetnosti. A tu, jedinstvena, od svih obožavana Vera Horvat Pintarić- Nisam jedina koja prepoznaje njenu erudiciju i sofisticiranost. Veliko kazalište (HNK). Samo što nisam spavala tamo u gimnazijskim danima. S probe u Muzičkoj školi u Gundulićevoj brzo na “Glembajeve”, Bela Krleža, Relja Bašić, Vanja Drach, Mira Župan – samo neki od sjajnih. Kakva ekipa. Nije neobično sresti gospođe i gospodu koji vuku korijene iz austro- ugarskih vremena i razgovaraju “glembajevskim jezikom.” (…)
Tri popodne. Velika gužva kod “Esplanade.” Izvana je još uvijek ista i jednako lijepa. A Botanički vrt? Kako će se to riješiti? Nova izložba u Muzejskom prostoru, a zatim konačno, šetnja cetnrom. hodam odmjeravajući fasade. Neostilovi, historicizmi i meni drag Jugendstil. Spominjem u sebi Helmara i Fellnera, Bollea i Kovačića. I pitam se bi li oni drukčije zamislili Novi Zagreb?
A Ban je na mjestu. Tako je i red, rekao bi Fernakorn. A na mjestu su i Šenoa i Matoš i Tin. A i Lojz Majer i Zagorka nam se tu negdje šuljaju, rekel bi Milčec. (…)
Danas je subota. Voljela bih duže odspavati. Ali moram na plac. Gđa Višnja me već 12 godina subotom čeka sa sirom i vrhnjem – uzet ću kao i obično za moju i Rajninu obitelj. Na povratku s placa Uni-konzum ili “Kod Mišela.” Čudesni dućan. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. I mlijeko su spremile u frižider, za svaki slučaj, ako zakasnim.
Nakon ručka rado bih legla. Imam slobodan dan i navečer idem na koncert u Lisinski – moja krasna Ljerka Očić i Stanko Arnold. Orgulje i truba, ludo lijepa kombinacija. Ali kćeri mi ne daju spavati. Idemo na Jarun. Zapravo je sramota što češće ne šećem – jezero mi je točno ispred nosa. Danas je divan, topao, gotovo proljetni dan. Uživat ću gledajući kako se tu, na jarunskom jezueru ovoga popodneva susreću i jednako uživaju, stari, “pravi” Zagrepčani i oni novi koji će to tek postati.
Stvarno se pitam zašto volim Zagreb. A, vi?”
