Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u uskrsnoj je poruci istaknuo kako je svako slavlje Velikoga tjedna i Svetoga trodnevlja neobično, no ovogodišnja korizma i ulazak u Veliki tjedan ima iznimno neobične vanjske okolnosti koje u vjernicima pobuđuju pitanja, bude čežnje i potvrđuju istine naše vjere.
Pozdraviši vjernike nadbiskupijske zajednice riječima “milost vam i mir od svemogućega Boga: milosrdnoga Oca, Spasitelja Krista te Branitelja i Tješitelja našega, Duha Svetoga”, kardinal je naglasio kako “milost i mir” sažimaju njegov pohod svakomu u vremenu kada su mnoga srca uznemirena i kada ih mirom može ispuniti samo Gospodin koji je došao k nama, preuzeo našu ljudsku narav, a u njoj tjeskobu i nemir.
“U mojoj ste molitvi osobito sada, kada, zbog ograničenja izazvanih širenjem bolesti i prihvaćenih iz ljubavi prema bližnjima, ne možemo dijeliti puninu euharistijskoga slavlja i sakramenata te očitovati svu ljepotu susreta i župnoga zajedništva”, poručio je Bozanić i naglasio kako posebno moli sada, nakon potresa koji je ostavio razorne tragove u domovima, na našim crkvama, pa i na našoj prvostolnici i u dušama ljudi u Zagrebu, u mjestima podno Medvednice i u njenoj okolici.
Upravo sada, istaknuo je, dok se u mnogočemu osjećamo pogođeni, ranjeni i udaljeni, osluškujemo kako nam Gospodin govori i poziva nas: Ne bojte se!”
Ta nas njegova utjeha jača i ohrabruje te nam ujedno omogućuje prepoznati novu blizinu koja se gradi u nevoljama, poručio je.
Izrazio je zadovoljstvo što su toliki vjernici odgovorili na pozive biskupa i župnika da se u obiteljima intenzivnije moli; da se otkrivaju darovi koji se usred svakidašnjih briga lako zanemare; da se vraća na bitno, na ono što uspijeva izdržati i prevladati svaku životnu kušnju, jer to nije podvrgnuto prolaznomu razaranju.
Puno je već ljudi primijetilo da pandemija koronavirusa, koja je zahvatila svijet, potiče na obnovljeno traženje smisla, napomenuo je zagrebački nadbiskup i dodao kako bolest i nepogode poput potresa tako zorno pokazuju da je čovjek krhko biće.
Ta se krhkost, naglasio je, ne odnosi samo na pojedince, nego se brzo odražava na cijelo društvo, na sva područja i sve djelatnosti. U dnu svega nalazi se odnos prema životu i smrti, a taj odnos u konačnici sve propituje, očituje vrijednost ili bezvrijednost, definira i redefinira ljudske želje, težnje i iskustva, napomenuo je.
Poručio je kako su kršćani pozvani čitati sve događaje u svjetlu Objave, u susretu s Kristovim evanđeljem, u kojem su pitanja o ljudskoj vremenitosti i nestalnosti usko povezana s uskrsnućem.
“Bog se utjelovio u Isusu Kristu i po njegovu trpljenju i uskrsnuću darovao nam je vječni život”, istaknuo je dodavši kako je Božjim zahvatom u ljudsku povijest ona preobražena i oni koji vjeruju preobraženi su, ne u punini, u njoj.
Ocijenio je kako iskustva koja trenutačno živimo naglašavaju istine o čovjeku i svijetu. “Sve stvoreno, pa tako ni čovječanstvo, ni povijest nisu stvarnosti nad kojima ljudi mogu imati posvemašnji nadzor”, kazao je i dodao kako smo dio otajstva, one stvarnosti koja se samo u okvirima zemaljskoga ne može ni shvatiti ni protumačiti ni živjeti.
Otajstvo života u nama, naglasio je, živi kao čežnja za istinom, dobrotom i ljepotom, kao nada u vječni život, kao glas koji razlučuje dobro i zlo, kao svjetlo koje pruža nadu i djeluje ljubavlju. “Ta spoznaja i vjera u Boga čini ljude poniznijima, sigurnijima i radosnijima”, napomenuo je i dodao kako ne prepoznati tu istinu vodi u skrivanje konačnosti svega što postoji, pa tako i u »skrivanje« smrtnosti.
Smatra kako poneseni raznim dostignućima u civilizaciji, možemo graditi na nepostojanu temelju i izgraditi poguban dojam da je čovjek gospodar vremena i svijeta, nod, dodao je, vremena i životi u Božjim su rukama i u njegovu srcu.
Poručio je kako svaku pohvalu zaslužuje koliko se napora, vremena i znanja ulaže u očuvanje života, u održavanje ljudskoga daha; koliko borbe za svaki ljudski život. “U našoj suvremenosti to ne djeluje tako važno, pa se olako predlažu pristupi i donose odluke o prekidu života, bilo onoga u majčinoj utrobi, bilo starijih osoba”, naglasio je Bozanić i dodao kako dio je otajstva svaki dah darovan od Boga i život za koji su drugi spremni sebe izložiti opasnosti.
Poručio je kako na tim vrijednostima treba nastaviti graditi kulturu i život naše domovine. “Kad smo pritisnuti nevoljama, bliža nam je i druga jednostavna istina: da smo upućeni jedni na druge, ovisni jedni o drugima, što ima za posljedicu da je solidarnost i suradnja put istinskoga življenja”, rekao je i dodao kako su vjernici po svom krštenju i pritjelovljenju Kristu uskrslomu jedna obitelj, međusobno braća i sestre, te su kao takvi pozvani biti svjedoci nade.
Naglasio je kako u djelovanju virusa koji hara čitamo način na koji djeluje zlo: najprije zavara, zatim prijeti i zatvara, da bi u srcima ugnijezdio strah. “Unio je zbunjenost, prijetnju osamljenosti, čudnu hladnoću, osjećaj da smo u zamci iz koje ne znamo izići”, napomenuo je.
“Možda nam takav pomogne da više vrjednujemo i cijenimo ono što nije odmah očito, što tako često izgleda nevidljivim, a ipak od toga živimo”, rekao je i dodao kako je zapravo vidljivo ako gledamo očima vjere, nade i ljubavi.
Ocijenio je kako je važno čuvati ljudsku toplinu, radovati se s drugima, prepoznavati dar postojanja bližnjih. Kršćanskomu pozivu suprotnost je sebičnost, napomenuo je i dodao kako kršćanin upravo iz sebedarja razmišlja što može učiniti za druge, a da pritom ne iskušava Gospodina obijesno se izlažući pogibelji.
Naglasio je kako kršćani vjeruju u snagu molitve te dodao kako ona mijenja i pomaže suobličiti se Kristu u njegovu pouzdanju Ocu. “Gospodin Isus zajedno s nama upućuje prošnju Ocu da nas oslobodi od Zloga i od zala”, rekao je.
Molitvom možemo, istaknuo je, dodirnuti, prihvatiti, zagrliti sve kojima je potrebna blizina Boga i čovjeka, a to su ponajprije oboljeli, njihove obitelji i stradali u potresu. “Molitvom smo potpora našim liječnicima i zdravstvenomu osoblju, onima koji omogućuju življenje u teškim okolnostima: od karitativnih djelatnika i socijalnih radnika preko policije, vojske, vatrogasaca i drugih služba do nositelja državnih i društvenih odgovornosti i dragovoljaca”, poručio je kardinal.
Pojasnio je i zašto sada Crkva postupa na određeni način, suočena sa širenjem bolesti Covid-19 te dodao kako Crkva promiče život kao dar. “I ko sebe ograničuje, njezin je glavni razlog čuvati život iz ljubavi”, napomenuo je.
Dok prolazimo, napomenuo je, kroz još neviđen oblik crkvenoga života, u kojem je njeno euharistijsko središte narušeno, ostaju: navještaj, molitva i zajedništvo, vjerujem snažniji nego inače
U ovim poteškoćama mnogi su pomislili i na odsutnost Boga, na njegovu šutnju, napomenuo je i dodao kako je upravo ovo vrijeme koje pruža mogućnost za veću osjetljivost i za odgovornost prema povjerenomu nam vremenu, da ga živimo u brizi za druge, u pozornosti prema potrebama bolesnih i starijih, u blizini i u brižljivosti za djecu
Ocijenio je kako će posljedice nakon epidemije tražiti upravo onu snagu koju virus nije mogao zaraziti i uništiti: ljubav i solidarnost. “To su pokretači koji osposobljuju ljude dobre volje u suočavanju s poteškoćama, osamljenošću, bijedom, nesigurnošću pred budućim”, poručio je Bozanić.
“Trebat će se nositi s višeslojnim obnovama i gibanjima u društvenom, gospodarskom i političkom smislu”, rekao je i dodao kako ovo iskustvo poučava da život nije samo pitanje prijetnja, koje mogu doći od ljudi ili iz prirode; da nije samo muka za svagdašnji kruh, nego je nešto onkraj i više od toga.
Naglasio je kako u vremenu pred nama, ne smijemo zanemariti Otajstvo života jer je ono prisutno u čovjeku kao kruni Stvaranja te dodao kako neodgovornost donosi bol mnogima pa se nepoštovanje i nebriga okreće se protiv čovjeka.
Uskrsnuli Gospodin nas potiče da ne budemo prestrašeni pred poljuljanim ili srušenim nadama, onn nas poziva da budemo otvoreni budućnosti, onomu prema čemu nas on vodi, gdje nas on čeka, poručio je zagrebački nadbiskup i svima čestitao Uskrs.
