Popularni TV voditelj Romano Bolković otvoreno: ‘Ja sam vas upozorio! Nabijem i njih i sliv u koji utječu’

Foto: Facebook

Poznati televizijski voditelj Romano Bolković na svojem se Facebook profilu referirao na zagrebačke poplave, stavljajući naglasak na probleme sa slivnim vodama.

“Oko 18.23 javila mi je majka da mi je stigao račun za slivne vode. Oko 18.25, nakon što sam šest puta u minuti mirno uzdahnu na nos i izdahnuo na usta, pokušavajući izdahnuti zauvijek, ustao sam, uzeo rezervne ključeve na kojima je i ključ od šupe u podrumu, otišao do šupe, otključao lokot, s lakoćom pronašao kutiju s čavlima za drvo 23 cm x 7 mm, zaključao lokot, provjerio dva, tri puta bolujem li još uvijek od OCD-a praveći se da provjeravam jesam li zaključao šupu, ušao sam nonšalantno u lift, oprobanim pokretom stisnuo sam broj svoga kata, otključao stan, bez krzmanja krenuo prema ormaru u kojemu je kutija s alatom – ja imam zlatne ruke i srebrni metak koji čuvam za sebe u slučaju da se jednoga dana tijekom brijanja ne ugledam u ogledalu – i kao da to činim svakoga dana i baš kao da mi je to rutina odlučno sam zgrabio gumenu ručku pocinčanog stolarskog čekića i krenuo u radnu sobu.

Ja sam kafkijanski lik, onaj koji nikako da prispije u svijet. Sve sam učinio prekasno, ponekad stoljeće, dva: recimo, studirao sam septem artes über alles, znate ono mudroslovlje, k tom nažalost i bogoštovlje, i sve sam s marom proučavao, a jadna ostadoh budala što zna koliko je i znala i taka nataka, no ne predbacujem ja sebi, bilo je zabavno dok je trajalo i daleko se stiglo odakle se krenulo, no živcira me ta moja nepraktičnost, ta apsolutna nesposobnost da se snađem u materijalnom svijetu: recimo, da izgubim mobitel i da ga sa svim klandestinim brojevima koje imam u njemu pronađe do podneva neki pošteni Imoćan, do večeri bi mu vratitli denacionalizirani HNK.

Ja, na primjer, nisam u stanju uz sve veze i poznanstva do 56 godine locirati, uhititi i trasferirati jednog jebenog činovnika koji mi iz čiste zlobe šalje račun od stotinjak kuna za – slivne vode. Mislim, jebeš mene, stvarno nisam za ovaj svijet, znam ja da me je otac uništio tim odgojem zbog kojeg bi mi kažiprst slomio samo da sam PEZ-bombone ukrao, ali da sam baš do te mjere somatizirao socijalističko poštenje pa ne uspijevam pronaći ne samo Činovnika u gorespomenutom Kafkinom svijetu birokratskog labirinta, nego čak ni izvor slivnih voda koje prijete da odnesu neke od najpitoresknijih brežuljaka Zagreba, a s njima i moju firmu i mene i sjećanje na mirne dane djetinjstva kad još nisam ništa znao i još nisam vjerovao da na svijetu slivnih voda ima. E to ja nikako ne mogu sebi oprostiti jer u ovim godinama ne samo da nije pristojno sebe ne poznavati nego je neukusno biti neobavješten a biti čovjek moga renomea i reputacije.

Ne znam za druge, ne usudim se pitati, ne želim ispasti blesav, a opet kopka me to vječno pitanje odakle izviru te slivne vode, i je li i njih dragi Bog odvojio od voda nad svodom, o čemu se možda učilo u okviru nekog teološkog traktata kojemu ja očito nisam pribivao, sve to kažem ne znam, no znam da za slivne vode post festum, što svemu daje dodatnu draž, moram platiti nekih tristotinjak eura, što mi iskreno rečeno ne pada teško jer sam načuo da u Hrvatskim vodama ističu da se prihod od naknade za uređenje voda koristi za provedbu preventivne.

Jasno da mi je laknulo, jer ako pomnožim broj obveznika plaćanja slivnih voda s tristo, cifru od dvadeset milijardi eura Hrvatske će vode zasigurno znati dobro iskoristiti: vjerojatno će otkupiti Balaton i prebaciti vodu na ispražnjena područja Slavonije, što bi kao zametak obnove Panonskog mora mogao biti flagship-projekt Hrvatske u vremenu našeg predsjedanja unijom.
Ovako razmišljajući o slivnim vodama i supripadajućim stvarima sjedio sam u predvečerje i gledao na krovove Trešnjevke kao da ih vidim prvi put: strašan prizor, ali zanimljivo je da niste toliko zaokupljeni strahom koliko pokušajem da smislite kako da se sad iz te situacije izbavite. Htio sam nekako odvratiti pogled i zaokupiti se nečim kreativnim, prikratiti si vrijeme i muke, i pogled mi je pao na desnu ruku u kojoj sam držao čekić i, što je također interesantno, lijevu, u kojoj se nalazio solidan stolarski čavao od 23 cm, koji bi i Boga prikovao za Svijet.

Moram priznati da dobrih pet sekundi nisam znao odakle mi inspiracija koja me nagnala da automatizmom zombija uzmem baš ove rekvizite, iako su logični kao prst i nokat, jagode i šlag, Hrvatska i egzodus, no onda mi je sinulo da sam nekoć, u jednom od svojih predživota, u nekoj drugoj socijalnoj ulozi šengajstera, volio Joela-Petera Witkina, ne zato jer sam volio sve morbidno, nego zato jer je ne voljeti Witkina morbidno.

I uzeo sam onda čavao i uglavio ga u nosnicu – imam problema sa sinusima pa ja to pouzdano radim: mogu kapati Operil s visine od 1,5 metra u lijevu ili desnu nozdrvu žmirečki – pa sam zamahnuo par puta uspijevajući regbi hit the nail on the head, i tako s čavlom u glavi moram priznati da sam nekako realnije gledao na krovove Trešnjevke, svijet uopće, slivne vode čiju prijetnju više uopće nisam osjećao, čak su mi postale familijarne, kao porok, kao tik, te sam sebi obećao da više nikada neću dopustiti da mi račun za tako apstraktne fenomene stigne godinu dana kasnije, nego sam odlučio plaćati što god treba tri, četiri, deset godina unaprijed, počevši od slivnih voda nadalje, jer ako mi u ovim godinama, s ovom reputacijom i renomeom, s ovim brojevima u mobitelu, slivne vode nisu prijeka potreba, onda bih još jednom naglasio da je*eš mene i sve što sam do sada u životu radio: bolje da se objesim o ručicu vodokotlića u nekom provincijskom motelu, i tako zadnjim životnim snagama konačno pustim slivne vode da krenu, nizvodno, prema kakvoj rijeci, moru, možda oceanu, da se sve jednom zauvijek okonča tamo gdje je sve i počelo, dok je baka Lucija solila more a veliki Djed instalirao svod da odijeli vode, jedne valjda da se opere ruke od toga što je napravio, a druge da mene je*e, slivne, za koje mi stara javlja oko 18.23 da za prošlu godinu moram platiti otprilike tristo ojra, nabijem na ku*ac i njih i sliv u koji utječu, a i sebe što uopće o tome pišem i nemam srama priznati u svom ekshibicionizmu da sam nesnalažljiva budala kojoj svaki jebeni činovnik ove zemlje može poslati račun za slivne vode, iako niti itko zna gdje su, ni što su, niti ih je ikada itko vidio.

Najradije bih još jednom zamahnuo pa u čavao, kad me ne bi bilo strah da ću se tako fine-tuniran početi dobro osjećati i u Hrvatskoj: zemlji u koju se sve vode slijevaju”, poručio je u opsežnom izlaganju.

Dokaz da je sustav zakazao? Susjedi sami provalili i otvorili kanal: ‘Tko zna koliko bi kuća bilo spašeno da su nadležni reagirali na vrijeme’

Komentari