Don Ivan Terze, vrlo je poznato lice među vjernicima na Knežiji. Rodom iz Splita, ovaj salezijanac trenutno služi u Zagrebu, no ne skriva da mu je glavni grad Hrvatske jednako drag kao i „rodna gruda“. U Zagrebu je djelovao i od 2015. do 2018. godine kao voditelj oratorija i župni vikar u Župi Duha svetoga na Jarunu. Nakon toga, don Ivan se vratio u Split, a tri godine služio je u Župi Pomoćnice kršćana na Kmanu. Trenutno obnaša dužnost vikara u Župi B. D. Marije pomoćnice na Knežiji. Imenovan je ljetos.
Za Zagreb.info otkrio je kakvi su mu dojmovi o Zagrebu, što najradije posjećuje, koji su problemi vjernika i koja je njegova poruka za Božić.
Bilo mu je teško gledati scene zagrebačkog potresa
„Iako sam rodom iz Splita jako volim Zagreb. Dok sam bio na Jarunu, boravak mi je bio jako lijep. Nije mi bilo lako ostaviti vjernike, prijatelje iz Zagreba, ali isto vrijedi iz Split. To su ljudi s kojima sam dijelio svakodnevicu i nije mi bilo jednostavno. Nijedan čovjek nije otok i ne živi sam i svaki takav odlazak obilježi čovjeka“, priča nam don Ivan.
Na pitanje koji mu je najdraži dio Zagreba, odgovara:
„Volim otići u centar grada, od Bana Jelačića do Ilice, kao i do katedrale. Jako mi teško pada što je zatvorena, tamo bih inače obilazio grob blaženog Alojzija Stepinca. To je ovako s duhovne strane, a rado i prošetam Jarunom i Bundekom. Ta mjesta su mi u srcu. Iako nisam rođeni Zagrepčanin, Zagreb osjećam kao svoj grad, zbog ljudi koji su mi dragi“.
Za vrijeme potresa u Zagrebu u ožujku 2020. godine bio je u Splitu, a otkrio nam je kako je to izgledalo tamo.
„Nama Splićanima je taj događaj teško pao. Uvijek može postojati malo rivalstva između sjevera i juga, ali ne postoji čovjek koji nema nekoga u Zagrebu. U tom trenutku nam je teško palo da smo mi na sigurnom, dok naši prijatelji, braća i sestri, sunarodnjaci, proživljavaju teške trenutke nespokoja i nesigurnosti. Ne možemo ostati imuni na posljedice potresa. Poteškoća svakog čovjeka koji živi van svog doma bi se trebala ticati svakoga od nas“, objašnjava.
Pandemija je podijelila ljude u tabore
Objasnio je koji su problemi vjernika u Zagrebu.
„Postoje oni problemi u duhovnom životu, koji su uvijek isti. To je borba protiv grijeha, a svaki čovjek ima dobro i u svima je usađeno da želimo rasti. Tu su i one svjetovne poteškoće. Živimo u razdoblju pandemije, a ja vjerujem da sve to tišti naš narod, osobito vjernike. Ekonomskih problema je uvijek bilo, ali nalazimo se u razdoblju otuđenja“, upozorava don Ivan.
Upitali smo ga i što misli o epidemiološkim mjerama, odnosno pozivanju na cijepljenje.
„Prije nego dati odgovor cijepiti se ili ne, ja bih više potegnuo temu o tome gdje je nestao čovjek. Ovo pitanje nas je radikaliziralo i podijelilo u tabore. Kao svećenik koji pokušava živjeti s narodom, ja sam pozvan voljeti i prihvatiti i one koji su za cijepljenje i oni koji nisu. I s jedne i s druge strane dogodila se izgubljenost i mi smo izgubili pojam čovječnosti i što je čovjek u svojoj biti,“ objasnio nam je don Ivan i otkrio da se on cijepio.
„Jasnih smjernica od onih koji ih trebaju davati nažalost nema“, dodao je i poručio da poštuje svoje prijatelje koji prosvjeduju.
Bit Božića nisu kobasice
Na pitanje što je bit Božića, odgovorio je sljedeće:
„Prije pandemije, mi vjernici smo razmišljali o tome kako nam na živce idu reklame i kako se pokušava obmanuti bit Božića i kako se Advent pretvorio u nešto glamurozno. Sve što smo željeli, da se vratimo pravoj biti Božića, a to je da Gospodin dolazi, na neki način smo za vrijeme korone dobili. Ne da se trošimo na kobasicama i kuhanom vinu, već da shvatimo da Gospodin dolazi i želi nam donijeti svoje spasenje“, objasnio je don Ivan i poslao božićnu poruku.
„ U ovim danima se trebamo sjetiti onih kojima je najteže. Puno je ljudi koji su usamljeni, a vjerujem da svatko od nas može napraviti korak i donijeti barem malo radosti u nečiji život. Pozvani smo pomoći tim ljudima, kao i pozvati svoje najbliže te zaboraviti na svađe. Oni koji su vjernici pozvani su prepoznati da Gospodin piše kroz njihove živote i da nas nikad nije ostavio, ni kada je bilo najteže. To je nada, da idemo prema naprijed. Kad vam ništa ne ide, vi se uspravite i podignite svoju glavu. Na to smo pozvani mi vjernici i svjedočiti isto našim prijateljima.
Najslobodniji čovjek danas je onaj koji je spreman dati život za drugoga i nema ljepše od toga. Način na koji se Isus rodio, trebalo bi nas podsjetiti na sve naše slabosti i egoizme, sve one situacije kada se igramo tuđim životima i da to malo dijete dolazi za nas i posebno za one koji su sami, usamljeni i u tami. Gospodin dolazi i za sve oni koji se nalaze pred poteškoćama i možda i djeluje preko nas. Prepoznajmo to i da možemo biti evanđelje za one koji ne vjeruju, a koje ćemo sresti“, zaključio je don Ivan Terze.
