Petra Gluhinić, majka petero djece, o životu u Zagrebu: “Upisati dijete s invaliditetom u vrtić je SF”

Petra Gluhinić zagrepčanka je rođena u Dubravi. Radi samo jedan kvart dalje i to na Ravnicama – u Krašu. Nedavno se iz rodnog kvarta preselila u Borovje. Ujedno je i majka petero djece, jedne odrasle kćeri, jednog srednjoškolca i jedna osnovnoškolke, a i dvoje vrtićaraca.

Uz sve to, pokazala se kao i fantastična sugovornica na temu kakav bi život trebao biti u Zagrebu, a kakav zaista je.

Petra Gluhinić mama je i malenom Matiji, veselom vrtićarcu koji će uskoro u školu. No, on nije običan dječak. On kroz život kroči sa sindromom Down, pa je utoliko i mama Petra sugovornica koja će vam reći da je grad Zagreb prijatelj djece, ali i da je naći park za djecu s invaliditetom ravno znanstvenoj fantastici.

Vodi stranicu Matija i prijatelj Down kako bi svijetu pokazala da je Matija veseo i radoznali dječak koji kroz život ide uz prijatelja Downa.

Možete li nam reći koliko ste zadovoljni životom u gradu Zagrebu?

Suprug i ja smo rođeni u Zagrebu i jedini život koji znamo je ovaj koji živimo u našem gradu. Životom u Zagrebu smo zadovoljni. Kad bi stavila na papir pozitivne i negativne strane pozitivnih je puno više i one čine to da smo uglavnom zadovoljni našim životom u Zagrebu.

Imate petero djece, od toga troje vrtićaraca, te dvoje odrasle djece – je li Zagreb zaista Grad prijatelj djece?

Imamo odraslu kćer, sina maturanta, kćer u drugom razredu osnovne i dva vrtićanca. Kako smo roditelji već dugi niz godina puno se je toga mijenjalo u Zagrebu po pitanju djece, ali ne mogu reći da je djeci bilo loše u smislu odrastanja u gradu. Mislim da to ovisi o tome kakva očekivanja i apetite netko ima. Da, grad Zagreb je prijatelj djece, barem što se nas tiče. Ponekad kroz ovih 22 godine koliko ima najstarija bio je sadržajno više ponekad manje po pitanju djece, ali za one bez pretjerivanja u očekivanju uvijek je bio prijatelj djece.
Foto: Facebook

Može se reći da vaša obitelj predstavlja pravu zagrebačku obitelj – osim što ste i suprug i vi rođeni u Zagrebu, radite i u Krašu, je li život u radu jednostavan za jednu veliku obitelj?

Mi Zagreb živimo. Znači, nije da samo živimo u Zagrebu, mi ga u doslovnom smislu živimo. Naše djetinjstvo, odrastanje, školovanje, prve ljubavi, razočarenja, izlasci, zasnivanje obitelji…sve je to Zagreb. Sve ima svoje mjesto, ulicu, vrijeme. Zagreb je dio nas i mi smo dio njega na vrlo poseban način.
Pa ako ste osoba poput mene i volite svoj posao i osim što ste majka i supruga volite imati i dio vremena za sebe, volite se osjećati korisnom i na nekome drugim poljima, ja ne bih rekla da je živjeti uz rad teško u velikoj obitelji. Dapače bila sam na produženom dopustu za Matiju i vraćam se raditi i jako se veselim tome, a obitelj me podržava maksimalno. Jednostavno to je način života i nešto normalno što se balansira i prilagođava. Opet mislim da ovisi i puno o uvjetima rada.

Što bi mogli popraviti?

Jedna od najbitnijih stvari u gradu su vrtići. To je preduvjet za bolji život u svakom smislu. Godinama je to nešto kao kamen spoticanja, bez obzira tko je bio na vlasti. Da bi žene radile neophodno je povećati broj vrtića. Svake godine ostane veliki broj neupisane djece i majke koje nemaju niti mogućnost tada tražiti posao jer jedno veže drugo. Mislim da je to vodeći problem mnogih obitelji u gradu.
Foto: Facebook
Vodite i jako uspješnu stranicu Matija i prijatelj Down kojom pokušate podići svijest o sindromu Downu kojeg ima vaš Matija. Jeste li zadovoljni i što bi trebali popraviti čelni ljudi u gradu za jednostavniji i kvalitetniji život osoba s invaliditetom?
Što god da sad odgovorim ostati će samo slovo kao i uvijek. Prvi i najveći problem su pusta obećanja koja slušamo godinama, a zapravo se ništa po pitanju prava i boljih uvjeta života osoba s invaliditetom nije pomaknulo s mrtve točke. Krenuvši od najjednostavnijih stvari kao što su rampe za pristup mnogim prostorima i institucijama, silazne rampe po gradu na pješačkim prijelazima…To su one najjednostavnije stvari. Neki dan sam imala priliku šetati adventom i gurati prijateljicu koja je u invalidskim kolicima i moram priznati da bi ona sama na mnogim mjestima imala velikih problema. Premalo je parkova za djecu s invaliditetom, sadržaja generalno. Upisati dijete s invaliditetom u vrtić je i dalje jako često znanstvena fantastika. Obrazovanje kadra koji bi radio u vrtiću s djecom bio bi jedan lijep potez. Puno je toga što bi trebalo popraviti, ali treba krenuti da bi se nešto popravilo, a u tom smjeru se i dalje stoji.

Nedavno ste se i preselili iz Dubrave u Borovje – koja je razlika u kvartovima? Gdje vam je ljepše?

Da, uskoro će biti dvije godine kako smo se iz Dubrave preselili u Borovje. Kad provedete 40 godina u Dubravi ona zauvijek ostaje u srcu i čeznete za njenim ulicama. Život u Dubravi je puno sadržajniji nego u Borovju. Borovje je jako lijep kvart s perspektivnom budućnosti, ali ništa se ne dešava po tom pitanju. Gradi se puno, ljudi se doseljavaju, ali recimo Borovje nema svoj vrtić, nema infrastrukture koja prati rast samog kvarta i zato djeluje kao prilično uspavan dio grada, ali miran i lijep za život.

Što bi grad, po Vama, treba omogućiti svim svojim stanovnicima, kako bi grad po mjeri čovjeka?

Bolju komunikaciju građana s institucijama, zaštititi majke i trudnice od otkaza koji se dešavaju na svakodnevnoj bazi, to bi mogli nazvati pronatalitetnom mjerom, kad se već zove gradom prijateljem djece. Brinuti, ali zaista brinuti, o starijim osobama, jer opet se tu najčešće povlači samo slovo na papiru. Tužno je vidjeti kad deda od 80 godina traži po ostacima povrća na Dolcu neki komadić voća. Grad ne bi trebao biti samo prijatelj djece već prijatelj svakog čovjeka, svake duše koja je u njemu na bilo koji način, bilo rođenjem ili okolnostima, zasnovala svoj dom u njemu.

 

Komentari