Na genijalan način odgovorio je gradskim šerifima.
Tino Prusac, potaknut našim tekstom o raspadanju Mosta slobode, napisao je baladu svome gradu i mostu koji je dio njega baš kao što je i dio Zagreba:
Balada o Mostu slobode
Bio je prijelaz u dimenziju drugu, ostvarenje jednog sna, vrata prema jugu.
Spojio je Zagreb, stari i novi, a sada ga bole otisci, tragovi. I stoji starac, pružen preko Save, noseći rane umjesto slave. On trpi i šuti, ne priča, stoji, kao da za njega vrijeme ne postoji. U tišini pušta da godine teku, skrivajući rane da ne uznemiri rijeku. Preponosno stoji pružen preko vode, taj dragi stari Most slobode.
I tiho šapće, kao u snu, grize me vrijeme, al’ još uvijek sam tu. Trpio sam tiho i snjegove i kiše, ja, umoran starac to ne mogu više. Ne skrivam više da svakoga dana trpim i nosim sve veći broj rana. I nikoga nema da pogleda, stane, nikog da zaliječi sve moje rane. A Sava me zove i ja gledam u nju, kao mulj ću se sleći na njezinom dnu.
>>>(FOTO) Most kojim svakodnevno prolazi tisuće automobila – pred urušavanjem
Moraju li Zagrepčani stvarno proplakati kako bi netko čuo njihove moble i jauke? Zašto diljem grada niču friške metalne grdosije u koje bsmo se mi trebali utrpati poput sardina, a ovaki simboli naše mladosti propadaju?
