OKO NAS JE PUNO ‘Céljanki’: I dok Andrassy opravdava H&M i leksikon, događa nam se ovo

Facebook/Andrea Andrassy

Usudite li se ponekad odšetati u svoja djetinjstva? Ona neka druga vremena odrastanja u kojima nije bilo računala, modernih igračaka i mobitela?

Sjećate li se onog nevinog doba u kojem se slušala neka druga glazba i sanjao neki drugi dječiji san, puno spokojniji od onoga kojega snivaju današnji klinci. Sjećate li se vremena kada se nakon crtića išlo u krevet? Crtića u kojima su likovi bili simpatični i poučni poput profesora Baltazara, kojega je negdje u ludilu i razvoju pojeo neki tamo žuti Spužva Bob i njegovi čudnovati prijatelji?

Sjećate li se vremena kada su dječaci postajali omiljeni nogometaši trčeći zelenim livadama s kojih su se ponekad vraćali krvavih koljena? Vremena u kojima su curice s livada donosili bukete cvijeća, a za nagradu dobivale omiljeni sladoled obučen u kuglicu koja je nalikovala nogometnoj lopti? Kako nas je tek usrećivalo kada bi nam bake darovale bombone koji su pucketali na jeziku ili pak lizalicu sa zviždaljkom?

Danas pored nas šetaju djevojčice koje nemaju za komadić kruha, šetaju zlostavljane žene, šetaju iskompleksirani dječaci. I tu su pored vas. Možda vas promatraju negdje na špici, možda vas gledaju dok peglate karticu za skupu torbu koju si realno ne možete kupiti?

Odrastaju i danas klinci uz igre, ali one na računalu. Na livadama nedostaje dječjeg smijeha, nedostaje bezbrižnog vremena u kojem su djeca bila nevini ljudi neopterećeni komadom odjeće kojega su nosili na sebi. I druženja su nekoć bila drugačija složit ćete se, u parkovima na klupama ispod kakvog drveta koje je krilo sve pubertetske tajne.


Danas živimo u nekim drugim modernim vremenima koja istodobno nude bezbroj mogućnosti upakiranih u nove tehnologije, ali istodobno šalju poruku o tome kako ovi novi klinci više nisu tako sretni, jer očito je ne spoznaju vrijednosti života. I ti neki novi roditelji u vremenu kada je udarac po guzi postao zlostavljanjem, kreirali su se u ljude koji od svojih malaca stvaraju robote koji u svemu moraju biti najbolji, najpametniji i najbrži.

Gdje su nestala ta čarobna vremena u kojima smo onako naivno i dječije zagrizali kolače od pijeska? Gdje su nestala vremena u kojima smo bili zločesti onda kada bismo virili ispod dekice dok su roditelji gledali one filmiće? Gdje pobogu nestaje današnja mladež, zapitala sam se i ovih dana nižući slike iz svojeg djetinjstva, iz djetinjstva svojih prijatelja.

Ne, nije ovo priča u kojoj treba osuditi majku koja je vratila poklon. Treba je žaliti…

Zapitala sam se to gledajući žustru raspravu dviju majki koja se odvija preko medija i društvenih mreža. Naime, jedna 7-godišnja djevojčica bila je pozvana na rođendan jedne kolegice iz razreda. U ona naša vremena to bi značilo druženje uz sendvič od parizera i pokoji kiseli krastavac. Kao poklon djevojčica je ponijela bon za dućan H&M u iznosu od 200 kuna i leksikon. ”Ideš koji poklon”, reklo bi se u ona naša vremena kada su se na rođendane nosile mirisne svijeće i šalice te pokoji slatkiš.

Mama od slavljenice vratila je bon uz poruku kako ona nikada u životu nije ušla u dućan poput H&M-a i da joj ne treba takav poklon, napisala je i da je njezina kćer od nje očekivala dvorac princeze Else, te da je unaprijed isplanirala od koga će što dobiti. Majka djevojčice koja je donijela poklon je napisala kako njoj to njena kćer nije rekla jer zna da je taj dvorac skup.

12801508_1284102281605333_7198008318415633925_n-607x607 (1)

Ne, nije ovo priča u kojoj treba osuditi majku koja je vratila poklon. Treba je žaliti jer od svojeg djeteta ne stvara čovjeka, kreira malog materijalista koji vrijednost života neće spoznati kroz one istinski važne elemente, već će vrijediti onoliko koliko ima novaca. Nije zalud ona stara da je skromnost vrlina, a baš te skromnosti nedostaje ne samo u ovoj priči, već i u mnogim drugima koje se vrte oko nas.

U vremenima u kojima nas se sa svih strana bombardira s pričama o bogatstvu, u vremenima u kojima je prihvatljivo ukrasti pa imati što drugo očekivati od roditelja, što tek očekivati od djece koja su tek naš odraz? Nije li ova majka tek realna slika hrvatskog društva koje unatoč sveopćem siromaštvu forsira usiljeni snobizam, ne mareći za svoju okolinu?

Danas pored nas šetaju djevojčice koje nemaju za komadić kruha, šetaju zlostavljane žene, šetaju iskompleksirani dječaci. I tu su pored vas. Možda vas promatraju negdje na špici, možda vas gledaju dok peglate karticu za skupu torbu koju si realno ne možete kupiti? Možda vas motre dok svoje klince u školu šaljete u Nike tenisicama? Možda vas njihove oči prate dok osuđujete sve oko sebe? A znate li što je najgore? Strah od onoga što nosi budućnost, jer ova današnja djeca koja mrkvu sade preko interneta, a krava im je ljubičaste boje, odrasti će brže od nas.

Te klinke su tako male, a žele biti tako velike jer tako im je nametnuto. Jer tako je rekla mama, tako je pisalo na fejsu i na televiziji. I dok svi šute od roditelja, do profesora i psihologa, negdje duboko ispod priče o leksikonu i haemu, negdje duboko ispod svega materijalno raspadaju se mala dječja srca u kojima ostaje bol koja se sprema u ladice. A te bolne ladice otvaraju se tijekom cijeloga života, i ne treba zaboraviti da se one pune, itekako brzo mogu isprazniti.

Zato se još jednom, svi zajedno moramo zapitati kako djeci možemo vratiti djetinjstvo, kako od djece ponovno stvoriti ona nevina bića koja jedu pijesak, igraju se i sanjaju. Sanjaju onako nevino i dječje, neopterećeni svijetom oko sebe. Roditelji vi ste prvi na potezu, pretvorite svoje najdraže u velike ljude, ljude koji znaju voljeti, prihvaćati i igrati se jer netko je jednom rekao: ”Cilj je postati čovjek, a sreća biti i ostati dijete.”

>>> ZA NJU BON U H&M-u OD 200 KUNA I LEKSIKON NISU DOVOLJNI: Komentar Elle Dvornik zapalio internet (FOTO)

Komentari

loading...