ODREKLA SE SVEGA ZBOG PLEMENITOG CILJA: Saznali smo zašto svi pričaju o Gloriji i njezinim psima (FOTO)

”Slike koje dobivam iz novih domova su dokaz da se isplati sav trud, vrijeme, suze i sve što prođem kroz razdoblje sa psom dok je kod mene.”, kazala nam je Gloria.

Njezino ime je Gloria Malin, ima tek 18 godina, a njezino srce ono je zbog kojih možemo reći kako je ovaj svijet ljepše mjesto za život. Učenica četvrtog razreda Veterinarske škole u Zagrebu već dvije i pol godine nesebično odvaja svoje vrijeme kako bi pomogla napuštenim i ostavljenim psima, a njezinim likom i svime onime što čini za životinje, oduševljeni su brojni obožavatelji i ljubitelji ovih četveronožnih prijatelja na društvenim mrežama.

Gloria je, drugim riječima, ona ljepša strana Hrvatske i priče o napuštenim životinjama koje u njezinom kutku ipak dobivaju ono što im je najpotrebnije: čistu i nesebičnu ljubav. Gloria je za portal zagreb.info otkrila kako se snalazi, tko joj pomaže i zašto ovaj posao nikada ne bi prestala raditi.

Kakav je osjećaj svaki dan se probuditi i biti okružen s toliko četveronožnih prijatelja?

-Osjećaj je savršen, u punom smislu riječi. Jednostavno nije mi se problem buditi u ranu zoru ili gluho doba noći zbog pasa. Jedva čekam svako novo jutro, jer znam da me moje njuške nestrpljivo čekaju. Ne da se to riječima opisati, to trebate doživjeti. Svi me dočekaju sretni, mašući repovima, nestrpljivi tko će mi prvi pozdraviti i tko će prvi doći u zagrljaj. Biti okružen njima je najljepše što mi se dogodilo u životu. I želim zahvaliti svima koji su omogućili da se to ostvari, da radim ono što volim i što me u potpunosti ispunjava.


1915531_827277414064547_7045077414731687288_n

Koliko pasa trenutno ”čuvate” i kako se uopće uspijevate baviti s njih toliko?

-Trenutno ih je kod mene 15, iako to nisu jedine životinje koje imamo. Psi imaju društvo dvije mačke, činčile i kućnog štakora. Kako uspjevam? Pa sve je stvar volje i dobre ogranizacije vremena. Moj dan je ispunjen od jutra do večeri 365 dana godišnje. Svaku slobodnu minutu svoga vremena posvećujem upravo njima. Takav način života iziskuje velika odricanja, puno vremena i truda. Za svakog psa pojedinačno moram izdvojiti vrijeme, sa sa svakim od njih treba raditi da bi u svoje nove obitelji stigli socijalizirani i naučeni na osnovne naredbe. Dosta je naporno, jer većina posla oko njih iziskuje fizički rad. Puno ljudi mi je reklo uživaj u životu, zašto žuriš odrasti, izgubit ćeš prijatelje, daj izađi van i zabavi se: to jednostavno nisam ja, mene takav život ne čini sretnom, mene sretnom čine moje životinje. U njima ja dobijem iskrene i vjerne prijatelje.

10703746_580350858757205_485773669213401359_n

Najveće zadovoljstvo je gledati slike iz udomiteljskih obitelji, slike na kojima se vidi da su voljeni, da imaju nekog svog, zauvijek. Moj cilj je njima osigurati što kvalitetniji život za vrijeme boravka kod mene, što nikako ne bih uspjela sama. Zato želim zahvalit svojim suradnicama, prije svega prijateljici Barbari Mrklić i ostalim aktivisticama koje odvajaju jako puno vremena i sredstava kako bih uspjela u tome. Zaista ih je puno i ne bih voljela nečije ime izostaviti, bez Vas ne bih uspjela.

”Svijet bi bio ljepše mjesto kada bi ljudi imali sposobnost voljeti bezuvjetno kao psi.”

Kada jedan od njih pronađe svoj stalni dom, je li Vam teško razdvojiti se od njih?

-Da,naravo da je teško odvojiti se. Rastanci su vrlo emotivni. No, ipak je najljepši osjećaj otpratiti svakoga od njih do nove obitelji. Svaki udomitelj prođe provjeru uvjeta, potpisuje ugovor i nakon udomljenja ostajemo u kontaktu. Za svakog psa znam gdje i kako živi. Oni su svojim udomiteljima ono što su bili u meni. Svaki je pas poseban po nečemu, svi oni imaju posebno mjesto u mome srcu. Meni sama činjenica da sam bila dio životne priče svakoga od njih znači jako puno. Slike koje dobivam iz novih domova su dokaz da se isplati sav trud, vrijeme, suze i sve što prođem kroz razdoblje sa psom dok je kod mene.

Biste li rekli da je porasla svijest ljudi o brigi za svoje kućne ljubimce, je li porastao broj udomljenih životinja?

-Aktivisti koji svoj posao rade iskreno i savjesno provode razne programe baš u svrhu educiranja ljudi i povećanja svijesti. Smatram da u tome uspjevamo, no i dalje sam zabrinuta brojem pasa koji traže svoje domove i brojkom onih koji tek čekaju da budu spašeni. Za to nije dovoljno šačica aktivista, za tako nešto potrebni smo svi mi. Kod mene se prosječno u jednom mjesecu udome 2-3 psa što je zaista zadovoljavajuće. Ljudi nisu dovoljno educirani ili ne žele biti, ne znam, ali smo nepravedni i neodgovorni prema životinjama.Veliki broj ljudi umjesto da poradi na rješavanju postojećeg problema napuštenih pasa, stvaraju nove pse koji uglavnom završavaju istom sudbinom.

12834749_833078513484437_1577846203_n

Kako komentirate slučaj zlostavljanja u Međimurju pasa koji je potresao cijelu Hrvatsku?

-Zbog takvih događaja kao što je spomenuti sramim se što pripadam ljuskoj vrsti. Ja tamo nisam bila,sve informacije koje imam su informacije preko medija i slike koje su postavljene od pasa koji su spašeni od tamo.Riječ je o teškim socijalno-ekonomskim prilikama te sredine i teško je očekivati da se budi svijest ljudi koji žive u gotovo istim uvjetima kao i psi, no naravno psi su za to najmanje krivi. Onako kako žive ti psi i onakva stanja u kakvima ih se pronalazi nisu humana i tako ne smije i ne zaslužuje živjeti nitko. Nažalost, ljudi tamo nisu osviješteni, situacija je odavno izmakla kontroli. Tužna sam jer se to događa, tužna sam jer znam da se to ne događa samo tamo, nego svugdje oko nas i ovim putem želim pozvati sve koji mogu da pomognu bar sa privremenim smještajima.

Želim se zahvalit svima koji mi na bilo koji način pomažu, donatorima, prijateljima, obitelji i naravno udomiteljima bez kojih ne bih mogli!”

Mislite li kako su gradske vlasti učinile dovoljno po pitanju zbrinjavanju napuštenih životinja ili tu još ima prostora za napredak?

-Mislim da nije učinjeno dovoljno i da itekako ima prostora za napredak i opet ponavljam; moramo djelovati svi, ne samo hrpica ljudi koja ne viđa svoje obitelji, prijatelje, svoje životinje kako bi pomogli napuštenim psima i psima kojima je potrebna pomoć. Nadam da će se gradske vlasti zaista trgnuti i pomoći u rješavanju problema na ispravan način.

12573007_807857196006569_5835486178514541233_n

Jesu li ljudi skeptični prema udomljavanju starijih pas? Koje su najčešće predrasude koje imaju prema udomljavaju općenito?

-Činjenica je da stariji psi puno teže pronalaze dom od štenaca i mlađih pasa. Neke njuške ni ne dožive svoje obitelji, ugibaju u azilima i na smještajima, u tišini bez da itko pita za njih. Stariji psi zaista nisu zahtjevni i mnogo je takvih šapica koji čekaju da ih netko povede doma kako bi zadnje godine svoga života provedu voljeni, na toplom, znajući da su nečiji. Smatram da udomitelji imaju predrasude prema crnim “neatraktivnim” psima, psima invalidima ili pak onima koji su bolesni i zahtijevaju posebnu brigu. I želim poručiti ljudima da su takvi psi najzahvalniji i da ono što Vi učinite za njih – oni vrate stostruko.

I za kraj, što biste rekli da jedan pas može pružiti i dati čovjeku?

-Svijet bi bio ljepše mjesto kada bi ljudi imali sposobnost voljeti bezuvjetno kao psi. Ono što jedan pas može pružiti čovjeku nema svoju cijenu.Vjernost, ljubav, prijateljstvo, utjehu koju nam naši psi pružaju su neprocjenjivi. Psi u ti koji naš život čine potpunim i zato se prema njima moramo odnositi s poštovanjem. Pas je zaista čovjekov najbolji prijatelj, pomažu mi da budem ispunjena, u svakodnevnom funkcioniranju da budem voljena, nasmijavaju me, oni su dio mene. Na kraju, želim se zahvalit svima koji mi na bilo koji način pomažu, donatorima, prijateljima, obitelji i naravno udomiteljima bez kojih ne bih mogli!

11042674_655121817946775_3132881343207836695_n

Komentari

loading...