Nuklearna prijetnja je veća nego ikad, a veliko zagrebačko sklonište je u očajnom stanju i dva mjeseca od Putinove invazije na Ukrajinu

Foto: Wikimedia/Zagreb.info

Ne tako davno, 26. travnja 1986. godine u 1:23 ujutro eksplodirao je četvrti reaktor nuklearne elektrane Vladimir Iljič Lenjin u ukrajinskom gradu Černobilu. Vijest da u zraku postoje opasne nuklearne čestice prva je otkrila Švedska, a samo pet dana kasnije radioaktivni oblak došao je preko Hrvatske. Vijest o tome da je ogromna količina radijacije u oblaku iznad Zagreba 1200 kilometara daleko od Černobila, prvi je objavio Radio 101, a potom su uslijedili i RTV Zagreb i ostale radijske i televizijske mreže u tadašnjoj Jugoslaviji.

No, vijesti su dolazile na kapaljku. Naime, SSSR na čelu s Nikitom Gorbačovom nekoliko dana je zataškavao nesreću, a radioaktivni oblak već je putovao do Europe kada je vijest konačno potvrđena.

Željka Živković tada je imala 21. godinu, živjela je s majkom na Jarunu, a često posjećivala baku, tete i ujake na Vrbiku. Sjeća se katastrofe u Černobilu vrlo živo, kaže da život nije stao i da je nije bilo previše strah.

Ispričala nam je i kako su se vijesti revno pratile preko televizije ili češće – radija, ali da ljude nije bilo strah. Dio toga pripisuje svojoj mladosti, a dio nedostatka straha pripisuje i činjenici da se proteklih 20 godina prije toga naveliko i naširoko pričalo o hladnom ratu i prijetnji nuklearnom apokalipsom, pa su ljudi “valjda već bili oguglali“.

Ipak u trenutku kada su saznali da je radioaktivni oblak došao iznad Hrvatske, nije joj bilo svejedno.

“Život nije stao, ali roditelji djecu nisu puštali van, pazilo da se ne jede friško voće i povrće, ne sjećam se je li padala kiša, ali znali smo da je to najgora stvar”, kaže Željka i navodi da je uvjerena kako ljudi i dan-danas pate zbog radijacije koja je došla iz Černobila.

Što ako?

U svjetlu sjećanja na černobilsku tragediju, ali i na nedavni vrlo opasni slučaj padanja bespilotne letjelice na Jarun i rata u Ukrajini, intenziviralo se pitanje zagrebačkih atomskih skloništa, o kojima smo već intenzivno pisali.

Nedavno smo vas pitali i bojite li se nuklearnog rata, a rezultat je i nas iznenadio.

Bojite li se nuklearnog rata?

Naime, nakon pada drona u Zagrebu, na svjetlo je došla činjenica da su oni, najblaže rečeno, u katastrofalnom stanju. Neki nisu otvoreni godinama, u nekima se drži šuta, a neki imaju i svrhu, pa se tako u njima održavaju probe bendova.

Jedno od javnih skloništa u Zagrebu jest i ono u najvećoj i najmnogoljudnijoj zgradi – Mamutici. Pisali smo o njemu početkom ožujka kada je jedan od predstavnika stanara tražio grad ključeve skloništa, a na odgovor čekao osam dana.

Foto: Mario Travnikar

Odgovor čeka još uvijek. Skoro mjesec i pol je prošlo od naše reportaže, a Mario Travnikar, predstavnik suvlasnika jednog od mamutičkih ulaza, kaže da Zagreb još uvijek nije počistio sklonište u njegovom ulazu. I napominje, radi se o najmnogoljudnijoj stambenoj zajednici u Zagrebu.

Foto: Mario Travnikar

“Iskreno i ne očekujem te ključeve”, kaže nam u razgovoru Travnikar, “postojala je nekoć Civilna zaštita, a pretpostavljam da i danas postoji, koja se mora brinuti o takvim stvarima”.

Ljut je jer su tražili Grad Zagreb da se počisti sklonište i dovede u red, ali kaže – “još ništa”, a od početka ruske agresije na Ukrajinu prošlo je već više od 60 dana, odnosno dva mjeseca”.

Foto: Mario Travnikar

“Mi tražimo da se sklonište uredi, ništa drugo, jer nije uređeno još od požara prije nekoliko godina”, priča nam Travnikar i kaže da svakako stavimo i slike u članak, jer one pokazuju stvarnost.

Foto: Mario Travnikar[/caption]

“Tražimo od grada samo ono što je njihova zadaća, a to je da se promijene filteri za zrak, da se urede kreveti, da donesu deke, da to na nešto sliči, jer ako će nam uskoro trebati”, kaže Mario, – “ne bu dobro“.

Baš kao što nije bilo dobro ni 10. ožujka kada je bespilotna letjelica pala u neposrednoj blizini Studentskog doma Stjepan Radić. Baš kao što nije bilo dobro ni prije 36 godina, ali tada su novoizgrađene stambene zgrade imale obavezu gradnje atomskih skloništa, što sada nemaju.


Komentari