Petra i Nikola izazvali su nježnost kod mnogih. Na prvi pogled su običan par, ali njihova je priča sve samo ne obična.
Nikola (36) je potpuno slijep i nagluh, a Petra (33) visokoslabovidna i nagluha. Nikola je za suprugu u svibnju pokrenuo humanitarnu akciju ‘Petrino liječenje u Londonu’. Zagrepčanka Petra napokon je dobila dugo očekivani termin operacije vida (glaukoma) u Londonu i hitno je morala na put. Odaziv je bio nevjerojatan i u samo pet dana prikupljen je potreban iznos pa je Petra uspješno operirana već drugi put, piše Generacija.hr.
“Upoznali smo se još kao djeca 2000. godine na ljetnom kampu izviđača u Istri. U to su vrijeme naši roditelji stupili u kontakt s tadašnjom udrugom gluhoslijepih „Dodir“ tražeći informacije o ostvarivanju prava i obrazovanju. Budući da smo bili među mlađim članovima, udruga nas je obavijestila o nadolazećem kampu za koji smo se, ne znajući još jedno za drugo, odlučili”, rekla je Petra.
Tek su se 2018. godine počeli više družiti, pa je tako počela i veza koja se 2020. pretvorila u brak. Sada žive u stanu u Zagrebu koji su kupili na kredit.
“Na sreću, oboje radimo i ako zanemarimo invalidnost, tipičan smo bračni par. Stalno nas pitaju kako funkcioniramo. Sve osobe s invalidnošću funkcioniraju na način koji im invalidnost dopušta. Ti se načini s godinama usvajaju i postaju normalna pojava tako da ju je teško prikazati kao nešto posebno”, pojasnila je Petra.
Nikola je ipak objasnio koje su to razlike u njihovoj svakodnevici.
“U slučaju sljepoće i slabovidnosti, kvaliteta obavljenog kućnog i svakog drugog posla mjeri se dodirom i sluhom, orijentacija i položaj tipki na nekim kućanskim uređajima obilježava se samoljepljivim točkicama. U svemu pak ostalom, funkcioniramo kao i svi drugi – pijemo kavu, idemo na posao, kuhamo ručak kad se vratimo s posla, nalazimo se s prijateljima”, pojasnio je.
Petra završila i fakultet
Oboje nose slušne aparatiće. Uz njih koriste i mikrofone s kojima su povezani te na taj način mogu slušati sugovornika u bučnom prostoru. Završili su i školu, a Petra ima i Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.
Nikola je pak završio osnovnu i srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” boraveći u domu koji je njegov dio.
“Zbog neprilagođenog nastavnog materijala i zato što nisam sve stizala prepisati s ploče, roditelji su mi morali pomagati nakon škole da nadoknadim propušteno. Išla sam i na izvannastavne aktivnosti te logopedsku terapiju, pa mi je ostajalo malo vremena za druženje s prijateljima. Kasnije su mi podrška bili profesori i kolege u gimnaziji i na fakultetu”, prisjetila se Petra.
Otkrili su i jesu li se susretali s predrasudama okoline.
“Tijekom školovanja imali smo ‘normalne’ reakcije djece na različitost. Predrasude su izraženije u općem poimanju društva prema osobama s invalidnošću, kad smo tražili posao. Petru su na jednom razgovoru pitali može li hodati, kad sami odlazimo liječniku i slično. Situacije u kojima se ispoljava neupućenost društva stvarno su brojne, ponekad su i smiješne. Primjerice, pitali su nas mogu li se slijepe osobe same okupati i obući”, rekli su.
Odgovorili su i na pitanje što očekuju od budućnosti.
“S obzirom na sve što smo proživjeli u zadnje dvije godine, ne planiramo daleko u budućnost već svaki dan doživljavamo kao blagoslov”, zaključili su.
