U Zagrebu prema posljednjim podacima, živi 90 tisuća osoba s invaliditetom.
Udruga Zamisli jedna je od poznatijih zagrebačkih udruga čija je glavna zadaća poticanje mladih osoba s invaliditetom na uključivanje u sustav obrazovanja i to pravovremenim informiranjem i savjetovanjem. S obzirom da u Hrvatskoj, po posljednjim podacima, ima 520 tisuća osoba s invaliditetom, a u Zagrebu nešto više od 90 tisuća, odlučili smo razgovarati s predsjednicom spomenute udruge, Svjetlanom Marijon koja je otkrila kako su Zagrepčani itekako senzibilizirani za osobe s invaliditetom.
1. Koliko ovakve Udruge pomažu mladima da se jednostavnije i bolje uklope u obrazovni sustav, odnosno općenito u različite sfere društvenog života?
– Mi mislimo da jako pomažemo i zbog toga i organiziramo različite aktivnosti. S obzirom da sve radimo već deset godina možda je to dokaz da smo važni našim korisnicima, mladima i osobama s invaliditetom.
2. Jeste li zadovoljni podrškom ministarstava i državnih institucija?
– U ovom pitanju se ne radi o njihovoj podršci, nego se više odnosi koliko mi kao Udruga uspijevamo ostvariti podršku koju se pruža Udrugama putem natječaja. U tom slučaju treba naglasiti da udrugama ništa ne pada s neba. Za sve potpore se jako puno namučimo. Pišemo projekte, prikupljamo svu dokumentaciju, javljamo se na natječaje i čekamo rezultate. U našem slučaju zadnjih 18 prijava nam je odbijeno na natječajima. No to nije razlog da sjednemo i plačemo, borimo se dalje s novim natječajima i prijavama. Ono što je danas dobro jest to da ima puno više natječaja i mogućnosti za tražiti potporu. Nije dovoljno dobro raditi i biti prepoznat u zajednici. Kada je u pitanju potpora i jedan krivo složeni list papira može srušiti cijeli projekt. Za nas kao udrugu je najgore što se rad svih udruga gleda na isti način i nema definiranih kriterija o standardu rada udruga, ali je način kao se udrugama dodjeljuju proračunska sredstva detaljno propisan i jako je ograničavajući faktor kada su u pitanju izvanredne situacije za financijskim sredstvima. Trenutno je jako teško raditi u udruzi jer se na udruge gleda kroz neku globalnu prizmu, nema individualnog pristupa niti jasne vizije o civilnom društvu pa se svašta događa.
[box type=”info” align=”” class=”” width=””]”Bili ili ne osobe s invaliditetom za svoje potrebe se sami trebamo zalagati, ne možemo očekivat da drugi rješavaju sve naše probleme.”[/box]
3. Mislite li da su Zagrepčani senzibilizirani za osobe s invaliditetom?
– Jesu. U Zagrebu žive jako srčani ljudi i na ulici su spremni pomoći. Osobe s invaliditetom su jako aktivne i svojim dijelom pridonose senzibilizaciji.
4. Koliko smo kao narod uopće osviješteni o važnosti postojanja ovakvih udruga?
– Kroz medije se šalje loša poruka o udrugama i u tom kontekstu je teško raditi. U narodu mislim da vlada loš osjećaj jer nisu dobro informirani i uglavnom čuju o udrugama koje se bore za neka prava i lobiraju u javnosti, dok one male udruge koje rade u svojoj lokalnoj zajednici rijetki čuju i vide jer nisu dovoljno glasni. Pa ispada da su udruge uglavnom oni koji dižu buku i stalno se za nešto žale.
MARIJON: ”Zadnjih godina sve je veći broj zaposlenih osoba s invaliditetom”
5. Na koje sve prepreke nailaze osobe s invaliditetom prilikom zapošljavanja i općenito prilagodbe na “normalan” život?
– Svaka osoba treba krenuti od sebe, pa tako i osobe s invaliditetom. Kad osvijestimo želje, potrebe i mogućosti onda je lakše djelovat u zajednici. Bili ili ne osobe s invaliditetom za svoje potrebe se sami trebamo zalagati, ne možemo očekivat da drugi rješavaju sve naše probleme.
6. Što država treba poduzeti da bi se ljudi više senzibilizirali za osobe s invaliditetom?
– Država treba obvezati osobe s invaliditetom koje financira da budu aktivni u zajednici i šire jednu pozitivnu energiju. Ako ništa da se moraju prošetati ulicom nabaciti osmjeh i pozdraviti susjeda.
7. Koliko u Zagrebu/Hrvatskoj postoji Udruga za osobe s invaliditetom i kako ocjenjujete njihov rad?
– Udruga je jako puno, ako se ne varam preko 50.000 je udruga u Hrvatskoj, a među njima su i one za osobe s invaliditetom, ali nema službenog broja. O drugima je nezahvalno govoriti jer smo na neki način i konkurencija, svi se javljamo na iste natječaje. Mogu ocijeniti naš rad i mislim da se trudimo i zalažemo u skladu s mogućnostima. Uvijek može više i bolje.
8. I na kraju, je li Hrvatska popravila stanje po pitanju zapošljavanja osoba s invaliditetom?
– Zadnjih godina se stanje popravlja, odnosno povećava se broj osoba s invaliditetom na tržištu rada.
