Na Gornjem gradu, prema ulazu u splet ulica obilježen rezidencijama međunarodnih veleposlanika, smještena je crkva sv. Jurja.
Miran i skrovit park sa šljunčanim stazicama i ponekom klupom okupan je skoro pa u grobnoj tišini, što je i više nego prigodno jer je tu nekada bilo smješteno famozno Jurjevsko groblje.
Riječ je o groblju koje je bilo glavno mjesto “posljednjeg počinka” za Zagrepčane (konretnije u to vrijeme, stanovnike Gradeca) sve do izgradnje Mirogoja.
Posjetili smo groblje koje danas broji svega nekoliko grobova oko crkve, koje je zbog svoje održavanosti, svakako jedno od jezovitijih u gradu, čak i usred bijela dana.
Mrtvo groblje
U najboljem slučaju, teško je uopće pročitati natpise na starim mramornim grobovima, a u težima ih se jedva uspije locirati u obraslom grmlju.
U najgorem slučaju, nadgrobne ploče su pukle popola, a k tome je i arkadni ulaz (skroman u usporedbi s Mirogojskim), potpuno išaran najrazličitijim grafitima i natpisima. Nije ni čudno da je posljednjih godina ovo groblje postala turistička atrakcija kojekakvih noćnih obilazaka (sa vodičom ili na privatnu ruku) kako bi se u punom smislu osjetila jeza napuštenog groblja
Osim što je svojevremeno (do preseljenja na Mirogoj ) ovo groblje bilo počivalište Ljudevita Gaja, zanimalo nas je po čemu je još značajno Jurjevsko groblje u gradskoj, ali možda i u široj domaćoj povijesti.
Groblje klasicizma i ranog historicizma
Profesor Dragan Damjanović povjesničar je umjetnosti na istoimenom odsjeku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Njegovo glavno područje istraživačkog interesa tiče se povijesti arhitekture te u manjoj mjeri i slikarstva i skulpture Hrvatske i Srednje Europe u 19. te prvoj polovici 20. stoljeća. Prioritet su mu klasicizam, historicizam (neogotika, neorenesansa, neoromanika, neobizant), ali nije mu nepoznata ni secesija, art-deco, rani modernizam te pitanja nacionalnog stila, kao ni pitanja političkog i društvenog konteksta nastanka pojedinih umjetničkih djela.
Kako nam je naglasio, Jurjevskim grobljem se bavio posredno, tijekom istraživanja povijesti Jurjevske ulice dok je pisao monografiju o vili Živković-Adrowski-Lubienski, najvećoj povijesnoj vili koja je smještena na broju 27.
No, bavio se njome i za potrebe izložbe o odnosu umjetnosti i smrti “Put u vječnost” koja se 2016. godine izlagala u Klovićevim dvorima te za koju je izradio tekst o povijesti grobljanske arhitekture u 19. i 20. stoljeća u Hrvatskoj.
“Jurjevsko groblje najznačajnije je zagrebačko groblje novoga vijeka iz vremena prije utemeljenja Mirogoja. Kao i većina drugih gradskih groblja (Svetoga Roka, Svetoga Petra, pravoslavnog groblja na Pantovčaku, itd.) Nalazilo se na sjevernom rubu grada, malo izvan granica gusto izgrađene zone. Njegovo utemeljenje vezano je uz probleme pretrpanosti grobnica koje su se nalazile uz sve postojeće zagrebačke crkve i u svim zagrebačkim crkavama unutar zidina grada”, rekao je profesor Damjanović.
Dodao je i kako se prvi spomen Jurjevskog groblja može pronaći u prvoj polovici 17. stoljeća, ali i kako je moguće da ono postoji i dulje, budući da je prvotna crkva sv. Jurja bila srednjovjekovna građevina.
“Jurjevsko groblje s jedne strane svjedoči o odnosu prema komemoriranju smrti ranoga sloja zagrebačkog građanstva kraja 18., prve polovine i sredine 19. stoljeća. Sačuvani spomenici, kako na samom groblju, tako i u Muzeju grada Zagreba, te nekolicina spomenika koji su premješteni na Mirogoj, zanimljivi su primjeri sepulklarne umjetnosti klasicizma i ranog historicizma. Da je u cjelini sačuvano, odnosno da nije velikim dijelom pretvoreno u park, danas bi nesumnjivo bilo nezaobilazno mjesto hodočašća poznatim ilircima”, komentirao je Damjanović što mu je osobno kao povjesničaru umjetnosti najzanimljivije kod Jurjevskog groblja.
Uređeno groblje privuklo bi posjetitelje
No, složio se kako njegovi ostaci danas djeluju tužno, kako zbog zapuštenih spomenika, tako i zarasle zelene površine oko njih.
Upravo je i zapuštenost Jurjevskog groblja, ističe Damjanić bio i glavni razlog njegova potpuna ukidanja 1912. godine. Kako je ustvrdio, jako je teško očuvati groblja koja više nisu, kako je rekao “živa groblja”, odnosno, ne koriste za pokapanje.
“S obzirom na sredstva koja se ulažu u održavanje zelenih površina u gradu Zagrebu, ne vidim razloga zašto se ne bi redovito mogao održavati preostali prostor groblja. Samo hortikulturno uređenje, međutim, nije (odnosno ne bi bilo) dovoljno. Trebalo bi konzervirati i restaurirati preostale spomenike i zaštiti ih od daljnjeg propadanja i vandalizma”, naveo je Damjanić što je sve potrebno za vraćanje starog sjaja ovom povijesnom groblju.
Dodao je i kako je uvjeren da bi tako uređeno groblje privuklo posjetitelje okolnih ulica, četvrti, ali i sve zainteresirane za povijest Zagreba.
Ideju da bi se Jurjevsko groblje ponovno koristilo za pokapanje, smatra neprimjerenim, a i većina modernih groblja u većim europskim gradovima udaljena su od užih središta grada.
Međutim, apsolutno bi se ostaci Jurjevskog groblja trebali sačuvati i primjereno prezentirati.
“Nije riječ o groblju koje bi bilo izuzetno u svjetskim razmjerima tako da se ne može
očekivati njegovo uključenje na UNESCO-vu listu svjetske baštine ili nešto slično. Premalo spomenika je ostalo sačuvano, a i ostaci groblja vrlo su maleni da bi se nešto takvo dogodilo”, procijenio je profesor Damjanić mogućnosti Jurjevskog groblja kao baštine.
Zapuštena groblja diljem Europe
Dodajući kako mu nije poznati jesu li izrađeni ikakvi projekti za zaštitu ili restauraciju groblja, profesor Damjanić ističe kako Jurjevsko groblje sa svojom zapuštenosti, nije nikakva iznimka, već pravilo.
“Slična je sudbina svih groblja koja su se prestala koristiti. Zagreb se često voli uspoređivati s Bečom i to ponajprije kada bi se htjelo naglasiti da bismo trebali slijediti neke modele ponašanja ili odnosa prema baštini koji postoje u austrijskoj metropoli. Situacija s bečkim grobljem Sankt Marx, koje je korišteno za pokope gotovo u isto vrijeme kada i Jurjevsko groblje i koje je također zatvoreno 1874. pokazuje, međutim, kako se i u Beču dogodila ista stvar kao i u Zagrebu. Nakon što se prestalo koristiti ovo groblje je postalo strašno zapušteno. Kada sam prije petnaestak godina bio na stipendiji u Beču začudio sam se kada sam vidio da je dio toga groblja bio toliko zapušten da se pretvorio u neprohodnu šumu. Prilično je zapušten i židovski dio bečkoga Središnjeg (Centralnog) groblja. Budući da je velik broj židovskih obitelji Beča stradao u holokaustu ili napustio taj grad 1940-ih, većina grobova više se ne koristi pa se u tom dijelu groblja mnogi spomenici raspadaju. Ista je situacija i na zapuštenim viktorijanskim grobljima Londona (poput Highgate Cemetery), a problemi s održavanjem postoje i sa starijim dijelovima i spomenicima čuvenog pariškog groblja Pere Lachaise”, naveo je Damjanić ne baš pozitivne primjere zapuštenosti povijesno važnih groblja u važnim europskim prijestolnicama.
