Naša reporterka na licu mjesta s ljudima koji su do jučer imali dom: “U strahu smo, naša je budućnost neizvjesna, mi se nemamo gdje vratiti”

Foto: korisnica smještaja

Oko 1.700 studenata prošle je godine u ovo vrijeme sjedilo na klupicama u dvorištu i parkovima kompleksa Studentskog doma Cvjetno naselje. Ekipa koja se ovih dana okuplja ondje, znatno je ozbiljnija, mudrija, zabrinutija.

“Neobično je. Do neki dan vidio sam studente, a sada su tu ljudi koji im po godinama mogu biti mama, tata pa čak i djed i baka”, kazao nam je portir naselja.

Smješteni u tri od ukupno sedam paviljona, 489 “stradalnika”, kako ih je nazvao portir, po jučerašnjim podatcima, nalazi se u studentskom domu.

“Neki i odu nađu si bolji smještaj kod rodbine ili unajme stan ako mogu, ali više je onih koji istog dana pristignu. U prosjeku imamo desetak dolazaka dnevno”, tvrdi, navodeći kako Uprava naselja svaki dan vodi tablicu koja zaključno s 16 sati čini podatke toga dana.

Gospođa Vlatka Dragojević jedan je broj u toj tablici. Podstanarka stana u Vlaškoj, u potresu je ostala, tvrdi, bez krova nad glavom, a zauzvrat je dobila strah.

“Nakon prvog potresa pobjegla sam van i nisam se htjela vratiti natrag, no bilo mi je zima. Pretrčala sam tih 12 stepenica u kućnoj haljini i papučama, a nakon što se sve prestalo tresti vratila sam se unutra i uzela odjeću. Oblačila sam se u parku ispred stana jer sam se bojala da će nešto u zgradi pasti na mene“, kazala je.

Stan u Vlaškoj u potpunosti je razrušen. Zid susjedne zgrade naslonio se na zid njene spavaće sobe. Na stropu se pojavila rupa, a dimnjak je otpao. Od strane Civilne zaštite, označena je crvenom naljepnicom.

“Više se nisam vraćala u stan. Otišla sam do Kvatrića. Tamo poznajem prodavače, mogu s njima razgovarati. Nisam htjela biti sama”, kazala je.

Sedamnaest dana kasnije, gospođa Vlatka, sama je u sobi na petom katu Prvog paviljona studentskog doma “Cvjetno naselje”. U početku je bila smještena na prvi kat i sobu je dijelila s još jednom gospođom i to joj nije bio problem. Naime, ova šezdesetogodišnjakinja i inače je živjela u cimerstvu pa joj takav način života nije stran. No, s tom cimericom nije ostala.

“Dobili smo jedan ključ od sobe kojeg smo dijelile, jedan dan je bio kod mene, jedan dan kod nje, no gospođa se bojala za svoje stvari i uvijek se brinula oko zaključavanja vrata. Nakon nekoliko dana to je bilo nesnosno i tražila sam premještaj”, tvrdi te navodi kako razumije da nikom nije lako u ovoj situaciji, a posebice je teško biti cimer, opet ili prvi put ikada, u drugoj polovici života.

U sobi na petom katu trenutno je sama, no nikako nije usamljena. Gospođu Vlatku poznaju mnogi stanovnici Studentskog naselja. U prvim danima nakon useljenja, mnogima je pomagala, donosila obroke i mnogi su je zapamtili.

Tijekom obilaska naselja srećemo zaštitara jednog paviljona koji je odlučio podijeliti zabrinutost stanara istog jer im Vlatka nije dolazila nekoliko dana.

Volontirala sam, ali su onda došli volonteri Hrvatskog crvenog križa koji su na sebe preuzeli te poslove. Znalo se dogoditi da sam za nekog podignula obrok, a kada sam ga dostavila, oni su već ručali jer su volonteri bili netom prije”, objašnjava, no zaštitar tvrdi kako je upravo to razlog zašto je toliko vole.

Trenutnim stanovnicima naselja, na raspolaganju su tri obroka. Doručak, od 8:30 do 10, ručak od 11 do 13, a tada im je uručena i večera. Danas je to bila štrukla i tekući jogurt.

Foto: korisnica smještaja

Preuzimanje obroka ide jako brzo. Ulaskom u restoran, djelatnik provjeri podatke, upiše broj sobe i dodjeli vam papirić kojeg predajete u kuhinji. Na preporučenom razmaku, Vlatka je pričekala u redu i nakon nepunih pet minuta izašla s ručkom i večerom. Obrocima je kaže, jako zadovoljna, a od neki dan, u ponudu su uveli i veganske obroke koji se, nakon narudžbe putem poziva, dostavljaju ispred paviljona.

Foto: korisnica smještaja

Ulaz u paviljon, aktivno je mjesto, tamo su se stanovnici upisali u aktivnosti u kojima su dobri kako bi pomogli drugima, a tamo i vrše zamjenu posteljine. Ulaz u paviljon gospođe Vlatke ima i prigodnu uskršnju dekoraciju.

Prilikom useljenja, tvrdi, na korištenje su dobili sredstva za čišćenje, posteljinu, kozmetička sredstva, a Hrvatski crveni križ dao im je i kuhalo. Ti volonteri, smješteni su u montažnoj kućici iza jednog paviljona, a “to do” lista koja ondje visi, sadrži broj sobe i zadatke koje je potrebno izvršiti, poput “dodatna deka”, “stolica za tuš” i slično. Ovi volonteri rade sve za stanovnike, a oni su, tvrde, zauzvrat jako dobri i zahvalni prema njima.

“Kada vide nas s maskama, rukavicama i naočalama koje nosimo dok ih obilazimo po sobama, počnu nas kopirati i i oni koriste sve kako bi se zaštitili”, kazao je volonter.

Foto: korisnica smještaja

Drugu volonterku pronašli smo u jednom od zauzetih paviljona dok se trudila saznati šifru za pristup internetu koji je gospođi čija je kćer maturantica i koja i dalje mora učiti, bila prijeko potrebna.

“Prvo prosvjed, pa sad ovo, a ona je maturant. Kako će proći ti ispiti, ne znam”, istaknula je majka navodeći i kako je zahvalna jer je njena učenica ipak nešto starija i shvaća stanje stvari. No, ono na čemu je najviše zahvalna, ističe, je soba koju dijeli s kćeri, od koje je nisu odvojili.

U “studentskim” sobama naime, dva su kreveta. No, za obitelji, u neke je sobe dopremljen i madrac ili je obitelj smještena u nekoliko soba, u neposrednoj blizini jedni od drugih.

U neposrednoj blizini Vlatkine sobe, njena je nova prijateljica i sada susjeda, gospođa Sjenka. Ona boluje od astme i iznimno joj je teško silaziti i penjati se na peti kat, no to je ne zaustavlja. Nerijetko odlazi po doručak za sebe i gospođu Vlatku, a za ručak to isto radi Vlatka.

Stan u kojem je ona živjela kao podstanar nalazi se u blizini Maksimira. Iako je oštećen manje nego onaj gospođe Vlatke, označen je crvenom naljepnicom, kao prostor u kojem nije sigurno boraviti.

Sve to, tvrdi gospođa Sjenka, iznimno je plaši. Naime, ona je jedan od zaštićenih najmoprimaca u Republici Hrvatskoj koji i dalje, iako se trenutno ne nalazi u tom stanu, taj stan mora plaćati. Djelomično pak, jer dio pokriva država. Ipak, oštećen stan nije u njenom vlasništvu, a najmodavac nije iskazao nikakve želje za sanacijom istoga. Zbog toga je njena budućnost poprilično neizvjesna.

“Ne znam što ću kada budemo morali van odavde. Ja nemam gdje. Ostat ću tu sve dok mogu, ali strah me je”, rekla je.

U državne stanove koji su se spominjali, još nitko nije otišao, tvrde naši sugovornici.

“Išla bih odmah”, kazala je gospođa Vlatka, “ali nikada više u stari stan. Od sada u obzir dolazi samo novogradnja“, kaže kroz smijeh, ističući kako je stan u kojem je boravila bio dio zgrade stare preko 200 godina.

“Doživjela sam preko deset potresa u Zagrebu, ali kao ovaj u nedjelju, nikada”, zaključuje.

Foto: korisnica smještaja

Dolazak u studentsko naselje omogućen je svima koji imaju isključivo prebivalište u gradu Zagrebu i čiji je dom označen žutom ili crvenom naljepnicom od strane Civilne zaštite, ističe portir. On pak, zaključuje da će boravak ovih stanovnika u studentskom domu potrajati još nekoliko mjeseci.

“Rekao bih do jeseni. Tada se vraćaju studenti. Ovo su njihove sobe”, kazao je. “Možda će tada ljude preseliti u hotele, kao za vrijeme rata”, naveo je kazavši i kako bi sve bilo puno lakše da je došla jedna po jedna katastrofa. Koronavirus i potres, zaključuje, dovele su ove jadne ljude i cijelo društvo u nemoguću situaciju.


Komentari