NAJTUŽNIJA PRIČA KOJA ĆE VAS NA KRAJU RAZVESELITI: ‘Otkrit ću vam nešto što niste znali o Židaku’

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Legendarni novinar Tomislav Židak, nažalost, nije doživio Dinamovo proljeće 2019. Doajen sportskog novinarstva o njemu je pisao gotovo cijeli život, a napustio nas je 13. travnja 2017., godinu i pol prije no što je Bjeličin Dinamo izborio proljeće u Europi nakon 49 godina čekanja. Tomislav Židak, jedan od najvećih hrvatskih sportskih novinara svih vremena, dugogodišnji novinar, urednik i kolumnist Jutarnjeg lista i Sportskih novosti i danas živi u svojim pričama iz Maksimira, a mi koji smo ga štovali i voljeli sve bi dali da pročitamo jedan njegov opus o konačnom Dinamovom proljeću kojeg je on već odavno nazvao prokletstvom. Morao je, eto, otići da se razbije to prokletstvo. Sudbine uistinu znaju biti proklete, baš kao ova Židakova.

Tomislav Židak rođen je u Vugrovcu kraj Zagreba 1953. godine. Karijeru sportskoga novinara započeo je 1977. godine u Sportskim novostima. Počeo je s manjim sportovima, ali relativno brzo postao je prvo pero našeg najpoznatijeg sportskog dnevnika. Naravno, najviše je pisao o nogometu, a posebno o zagrebačkom Dinamu čiji je bio i veliki navijač. Izvještavao je s brojnih Svjetskih i Europskih nogometnih prvenstava i Olimpijskih igara. Od 1999. godine piše u Jutarnjem listu, a serija njegovih kolumni ‘Iz maksimirske šume’ koja se objavljivala u subotnjem magazinu Jutarnjeg lista objavljena je u knjizi.

Židak je za svoj rad dobio brojne nagrade, posljednju 2015., kada je proglašen novinarom godine u izboru Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN).

Nedavno je Izvršni odbor Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN) pokrenuo je inicijativu prema Gradu Zagrebu da se sadašnji Maksimirski perivoj, prilaz od Ulice Divka Budaka i okretišta tramvaja na jugu Dinamovog stadiona do stadiona GNK Dinamo preimenuje u Prilaz Tomislava Židaka. HZSN smatra da se radi o bardu hrvatskog sportskog novinarstva koji je u svojoj karijeri dobio brojne nagrade, a svojim tekstovima je obogaćivao prvenstveno nogomet, koji je volio i pratio, ali i ostale sportove.

Židak je bio jedan od najvećih hrvatskih sportskih novinara, a životno i profesionalno je bio vezan za GNK Dinamo i hrvatski nogomet. Imenovanje pristupne ceste do Dinamovog stadiona Židakovim imenom bila bi konačna potvrda veličine Židakovog djela i rada, a u konačnici i budući nogometni centar na Sveticama imao bi vrlo lijepu adresu u Prilazu Tomislava Židaka, novinara koji je najviše na svijetu volio, cijenio i pratio hrvatski nogomet.

“Uljepšavao si mi život, nudio si mi uvijek smijeh, plemenitost i opuštenost. Čak i kad si bio loše znao si što ćeš reći da bi meni bilo bolje!”

Svijet bez jednog sportskog novinara ne može se smatrati nesrećom za čovječanstvo. No, za nas koji smo te znali, a otišao si nam Tomislave Židače prije dvije godine, nesretni su dani proživljeni bez tebe. Jednostavno, ljudski, iskreno, nedostaješ nam!

Bio si veliki novinar, pisac, autor, bio si prava novinarska skitnica, sveznalica i svakoga si znao. Neprijeporno jest da si za našu, moju profesiju, sportskog žurnaliste, bio najveća reklama ikada. Tek sam, Tomislave, nakon tvoje smrti čuo priču iz Vugrovca prije nekih skoro četrdesetak godina. Židače dragi, nemoj mi zamjeriti, što ću je napisati. Uostalom, ti nisi štedio nikoga i sve što si čuo uvijek si objavio. Ispričao mi je kratku crticu o tebi Zlatko Abramović, danas umirovljeni novinar koji te zna od tog dana.

Pričao mi je, dakle, Abramović kako ga je svojevremeno netko poslao kod nekog veterinara u Vugrovec, tvoje rodno mjesto, i dok je čekao ispred njegovog ureda došao si ti, Tomice, u čekaonicu. I rekao:

“Čuo sam da je ovdje došao neki sportski novinar”?

Zbunjeni Abramović koji i danas, kao i tada, izgleda kao Robin Hood, s kosicom i njegovanom bradicom, javio se:

“Ja sam sportski novinar, nešto me trebate”?

Dječak po imenu Tomislav Židak znao se ponašati. Odmah se predstavio i kazao:

“Došao sam vidjeti kako uopće izgleda sportski novinar. Sad sam i to vidio. I ja ću jednog dana biti sportski novinar. I samo da znate – bit ću najbolji”!

Tu pričicu iz naftalina čuo sam na dan tvog ispraćaja sa zagrebačkog krematorija i komemoracije u Gavelli.

Želim biti samo pošten prema sebi i tebi moj Tomislave i reći jednu veliku, samo moju istinu!

Dakle, govorim je. Citiram samog sebe:

“Uljepšavao si mi život, nudio si mi uvijek smijeh, plemenitost i opuštenost. Čak i kad si bio loše znao si što ćeš reći da bi meni bilo bolje”!

Bio si veliki novinar, pisac, autor, bio si prava novinarska skitnica, sveznalica i svakoga si znao. Neprijeporno jest da si za našu, moju profesiju, sportskog žurnaliste, bio najveća reklama ikada. A najbolje reklame imaju samo najveći, to je prirodan zakon tržišta.

Sve stoji, rečenica ti je bila maestralna, moć zapažanja sjajna, periferan pogled najjači, hitrina nenadmašna, spoznaja precizna, no nešto je bilo veće i od tvojih najvećih profesionalnih vrlina.

Bilo je to tvoje raspoloženje, tvoja želja za veseljem, dobrotom i ljubavlju, kad bi ti zapjevao pjevali bi svi. Nisi morao tražiti da pjevaju, slijedili su te.

Osvrćem se iza sebe, retrospektiva je dugačka. Upoznah te jedno ljeto 1987. godine u Bečeju, u ravnoj Vojvodini, na nekom vaterpolskom turniru. Rudić se s ondašnjom Jugoslavijom spremao za Olimpijske igre dogodine u korejskom Seoulu. Ljeto je bilo, silne vrućine, kao mlad novinar dođoh vlakom s ljetovanja u Splitu do Novog Sada, potom Bečeja na svoj prvi radni novinarski zadatak s terena, putovanja. Rekao mi je Antun Samovojska koji me i doveo u Vjesnik.

“Pazi se, upoznati ćeš Židaka!”

I imao sam tremu, jer ću upoznati tebe koji si već bio slavan autor i spremao si se za te Igre u Seoulu. Došao sam u bermudama, ponavljam, silne su vrućine bile. Upoznali smo se, stalno si se smijao, i čim si me vidio nešto si zapisao u tvoj čuveni notesić iz zadnjeg džepa. Što, zašto? Pitao sam se…

Drugi dan sam u Sportskim novostima pročitao:

“Na renomiran vaterpolski turnir u Bečeju stigao je mladi novinar Vjesnika direktno iz vlaka, u kupaćim gaćicama!”

Humor kojeg si imao, štos kojeg bi uvijek tražio, bio je dio tvog šarma da smo jednostavno kao mladi novinari bili zaljubljeni u tebe. Da, zaljubljeni, ne samo u tvoje rečenice, uvode, zaplete i rasplete, već u tebe kao osobu s kojom smo uživali biti u društvu. I u toj svojoj retrospektivi danas, sada vidim, s koliko si me ljudi spojio, upoznao, sprijateljio. Pa, to je prava vojska dobrih ljudi, sjajnih likova koji će mi nakon tebe uljepšavati život i osvježavati uspomenu na tebe.

Imao si tu moć spajanja dobrih ljudi, dobrog raspoloženja, dobrog života. Mukotrpan rad naglo bi mijenjao iscrpljujućim druženjima koja nam nikad nisu dosadila. Tu si također bio velik, najveći. Nisi nam bio samo najdraži novinar, bio si nam najdraži suputnik.

Složiti ćeš se sa mnom da je pretenciozno reći kako sam imao sreću s tobom obići svijet i najveće sportske priredbe, izvještavati s događaja koji su za svakog novinara vrh. No, pravi je vrhunac bio raditi s tobom, tražiti pomoć od tebe. I pomagati ti.

Kažu da si bio novinar starog kova. Nije te promijenila ni tehnologija, ni brzina ni internet. Tebe nitko nije mogao mijenjati, kao što si ti mogao mijenjati svijet na bolje. Ipak, oni koji puno daju nešto i troše svoje supstance.

Potrošio si se sa svima nama i znam da ti nije žao. Nama je žao, jer si možda mogao potrajati, još poživjeti s nama. Još nas uveseljavati, pisati, pjevati, ljubiti…

Neće biti toga, nažalost.

Otišao si kao iz redakcije nakon dobrog teksta. Nisi stigao reći ni – bok. Ostavio si ipak iza sebe nešto vrijedno, naravno osim tisuće tekstova i milijune briljantnih rečenica, ostavio si nas sve skupa, tvoje štovatelje i obožavatelje koje si nas sve okupio, upoznao i ostavio da budemo zajedno i kad te ne bude bilo.

I to je lijepo, najljepše. No, tvoj humor, kad ću ga opet doživjeti? To me boli…

Za kraj, bio sam s Tomislavom na njegovom zadnjem novinarskom zadatku, na dvoboju Davis kupa u zagrebačkoj Areni Hrvatske i Argentine. O humoru je riječ, o Židakovom fenomenalno smislu za smijeh.

Došao sam do njega, s ispražnjenim mobitelom i zamolio ga da na njegov laptop u punom pogonu pod njegovim prstima napunim svoj telefonski uređaj:

“Andrija. Pa, nisam ti ja amater. To ti hoćeš iz mog računala ukrasti moju ekskluzivu, mog Pulitzera!”

Sad osjećam, nije meni bilo ni do mobitela, ni do njegove ekskluzive, ja sam se tek htio još družiti s njime.


Komentari