NA DANAŠNJI DAN ZAGREB JE POSTAO SLOBODAN GRAD Baka Marija s Vrbika ispričala nam je svoju priču

Partizanska vojska ulazi u grad (foto: Arhiva zagreb.info)

Na današnji dan 8. svibnja Zagreb je oslobođen fašističke vojske NDH, kada su je preko skela na Savi u njega ušla partizanska vojska.

Događaja se živo sjeća Marija Vičić, tadašnja stanovnica Vrbika koja je tada imala samo trinaest godina. “Čuli smo kako partizani dolaze do grada i to preko Save”, priča nam baka Marija, a kaže nije se bojala.

“Gleč, ja sam tada bila jako mala, pa nisam zapravo niti znala kaj se zapravo događa, sjećam se da je moj tata došao sa željeznice i rekao ‘dečki’ dolaze u grad”.

‘Dečki’ odnosno partizanska vojska, počela je nadirati prema Velikoj Gorici i oslobodila taj grad, kada je kod rijeke Une porazila vojsku NDH.

Jedinice partizanske vojske nakon oslobođenja Velike Gorice nastavile su goniti neprijatelja prema Zagrebu, nakon čega su se našle u borbi za zagrebačke mostove na Savi, koje su nakon uspješnih borbi i osigurale te se tu zaustavile. Jedinice Prve armije koje su se kretale lijevom obalom Save i prilazile gradu s istoka imale su teži put prema Zagrebu jer su naišla na prilično jak otpor ostataka njemačkih i ustaških jedinica.

No, Zagreb je oslobođen, a kako se prisjeća baka Marija, “atmosfera je bila strah i neizvjesnost”.

“Znaš, do tada se osjećao neki strah, stalno su ljudi završavali u zatvoru, uvijek se pričalo da su po nekog susjeda došli, a još je i bio rat”, kaže baka Marija i dodaje da se “osjećalo olakšanje”.

“Jednom, sjećam se, rat je bio počeo, i išla sam prema Savi i vidjela kako čovjek u čamcu kukom izvlači ljude iz rijeke, znam da sam pobjegla doma mami, nisu to bila laka vremena”, prisjeća se.

Kako nam je ispričala, pročulo se gradom da dolaze partizani i da su se vodile velike borbe za zagrebačke mostove, pa je njen tata Joža učinio nešto nesvakidašnje. Iako su bila teška vremena, a njen otac je bio tipični apolitični radnik tog vremena, s osmero djece za prehraniti, ipak je vojnicima nudio hranu.

Partizanska vojska ulazi u grad (foto: Arhiva zagreb.info)

Inače, priča nam baka Marija, “bio je moj tata i ranjavan od strane partizana kada su minirali prugu, a i u zatvoru NDH, ali je bio dobar čovjek, vidio je gladne ljude i dao im jesti”, prisjeća se.

‘Fala, druže’

“Tata baš nije bio od politike, on je bio marljiv radnik, vlakovođa, cijeli život na željeznici, a čak su mu jednom i prijetili logorom, kad je čuo da dolaze vojnici rekao je mojoj mami da izvadi vodu, kruh i mast, da se dečki najedu”, priča baka Marija i prisjeća se kako joj je tada sve djetinje izgledalo.

Skup na Trgu bana Jelačića 12. svibnja (foto: Arhiva zagreb.info)

“Oni su prolazili kroz Vrbik, a mi smo izašli iz kuće, svi su izlazili vidjeti tu vojsku, a moj tata im je, kako su prolazili, tata im je davao vode da se napiju, i malo kruha i masti, a oni su govorili hvala Jože, meni nije bilo jasno kak’ oni svi znaju mog tatu, a tek kasnije mi je rekao da su mu govorili fala druže, i eto tak su partizani ušli u Zagreb”, zaključila je baka Marija našu priču.

Inače, baka Marija, koju od milja svi zovu Seka, jer je najstarije žensko dijete od osmero, u siječnju je proslavila 90. rođendan. Rođena je 1932. godine u Turnju kraj Karlovca, a sa samo dvije godine došla je u Zagreb, na Vrbik. Prava je riznici zagrebačkih štikleca poput ovog, a često se uhvati da citira Petricu Kerempuha pa kaže, “Nigdarni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu”.

Komentari